Ljudi koji su nosili tabut su mogli da prođu, međutim, tabut nije mogao da bude pronešen kroz vrata
„Dedo, 83 godine, umro. U gasulhani su ga okupali, stavili na tabut te ponijeli ka Haremu da mu klanjaju dženazu. Inače, poznato je da se umrli donese pred Ka’bu a onda mu se pred njom klanja dženaza. Kad su ga ponijeli i kad su stigli pred jedan od ulaza u Harem, i kad su pokušali da uđu, nisu mogli. Ljudi koji su nosili tabut su mogli da prođu, međutim, tabut nije mogao da bude pronešen kroz vrata. Pokušavali su na ostalim ulazima, ali bezuspješno. Jednostavno, kao da neka nevidljiva prepreka stoji i brani da tabut bude unešen.
Nazvali su tadašnjeg muftiju, šejh Ibn Baza, rhm. Šejh ibn Baz im je rekao, da je taj starac sigurno neki težak grijeh učinio pa meleci ne dozvoljavaju da mu se klanja dženaza. Otišli su su do njegovih sinova da vide kako je njihov otac živio. Onda su od njih čuli nešto nevjerovatno a to je, da je ovaj starac koji je rođen u Mekki i koji je sve te godine živio blizu Harema, NIKADA nije ušao u njega i namaz obavio, NIKADA, za 83 godine svoga života, njegova noga nije kročila u Harem. Kad su ponovo nazvali šejha ibn Baza, on je rekao da mu se dženaza ne klanja te da ga zakopaju negdje u pustinji.“
