Nije onda bilo ‘vako. Ne mereš dijete računat ovo i ono vrijeme

Nije onda bilo ‘vako
Ne mereš dijete računat ovo i ono vrijeme, započinje muhabet stari Mustafa.Ima se jako svega. I pojest’ i popit’. I obuć’. More se sad kud hoćeš. Kola, bezbeli, ima svaka avlija. Ima se i svega. Moreš pozvat’ koga hoćeš . I vidit’ ga moreš. Telefon ima i ono najmanje čeljade. Ima sad dijete, asfalt do pred kuću, cipele nikad nisu blatnjave. I ne moraš nosit lampu i fenjer jer svaki sokak ima rasvjetu. Al’ dijete, svijet nije sretan. Nije rahat ko’ za mog vakta. Znali smo jesti jelo od pšeničnog brašna samo uoči petka. A kokoš se ispeče samo kad gosti dođu. Al’ dijete, ljudi bili zadovoljni. Kad bude ljeto i proljeće u svakoj njivi pjevaju jal’ kopači, jal’ kosci. Pa ručak na njivi. Skromno a tako slatko. Pa kad dođe jesen berba svega. I žita i voćke. Oživi ponovno sokak. Ljušti se kukuruz. Suše se šljive. Znalo se i zapjevati..Duše nam pune kad napunimo koševe. Kad osušimo voće, sameljemo pšenicu.. Sve spremno za zimu. Sokaci i mahale odzvanjaju dječijom grajom i komšijskim muhabetom. U svakoj avliji komšija s komšijom pije kahvu. “Prebije”se koja ozbiljna. O životu.
O poslu. A žene tamo imaju svoje razgovore. O djeci. O kući..
A kad dođu duge zimske noći i snijeg zabijeli svom žestinom, sijela su bila svake noći. Gostilo se skromno. Krompir iz rerne. Suhe šljive i orasi.. I priče do duboko u noć.Jer “ima noći”. Na tim sijelima djeca su znala zaspati u svakom ćošku po jedno. Slušajući tople mahalske, opuštajuće priče.. Kad koga zapadne kakav belaj, svi su tu da pomognu.. Koliko su nam srca znala biti puna kad dočekamo da ispratimo sina u vojsku. Oženimo. Udamo. Selo se ” digne”.
Danas više toga nema, dijete moje. Niko nikoga ne mere. Svako se zatvorio u sebe..Ne mereš čestito naći da razgovaraš s nekim. Da nije još ovo maĺo starijih, ljudi bi zaboravili pričat’. Današnja djeca sjede zajedno a niko ni skim ne govori. Gledaju u one telèfone. Nema dijete više poštovanja. Kad uđe stariji u prostoriju i ne mrdnu se. Nestalo stida. Ne žalim se ja, dijete.. Moje je svakako još malo. Al’ žao mi vas. Naroda. Ni na televiziji nema ništa lijepo čut’. Samo loše vijesti. Inflacija, ratovi. Prevare.To nisu prije dali da ide na televiziji.. Išle su samo dobre vijestiTe rudari prebacili normu, te otvorila se fabrika, te izvoz porasto’.. I ti poslije dnevnika u pola osam, odeš na spavanje sretan..Poslije današnjih vijesti, nema tebi sna..Sama zloba i loše vijesti.. Nemoj misliti da stari Mustafa zanovijeta. Ja to ‘ nako.. Bude mi lakše..
Jer onda…nije bilo ‘vako.
Elvir Peštalić

Cvijetna Bašta Hadisa