Nakon duge i teške bolesti u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla 10. decembra je u 38. godini preminuo Nedim Avdić Leta, bivši košarkaš Sloboda Dite i magistar sporta. Avdić je umro od posljedica teškog oboljenja limfnih žlijezda, od čega se liječio u Turskoj i u BiH, ali uprkos velikoj i hrabroj podršci supruge dr. Leile Avdić, sinova Emira i Mirze, majke Hibe, brata Harisa i oca Ekrema Avdića, inače, poznatog tuzlanskog novinara i publiciste, Nedim je izgubio posljednju životnu bitku. Veliki broj građana ispred Komemorativnog centra Tuzla porodici Nedima Avdića – Lete uputili su riječi iskrenog saučešća nakon čega je obavljen ukop mezarju Musafirac. Leile Avdić supruga Nedima Avdića – Lete smogla je snage i duboko iz srca napisala pismo koje u nastavku prenosimo u cijelostii: Kad se najmanje nadaš život te ponovno iznenadi… Dok sjedim u ljekarskoj sobi Klinike za Hematologiju Univerzitetsko Kliničkog centra Tuzla i slušam kako dežurna doktorica suprugu i meni sopštava da nam predstoji nova borba, da se zvijer zvana limfom hrva sa Nedimom, moj pogled leti kroz prozor… Junsko popodne, toplo i mirisno, najavljuje ljeto u svoj punoći i magiji života, kako može nositi ova strašna saznanja !?. Moja kolegica, toplo, ohrabrujuće objašnjava šta nam je činiti dalje a u očima vidim njenu zabrinutost. Prije tačno godinu dana sjedila sam sa mamom na drugoj Klinici, pravili smo planove kako da pobjedimo njenu zvijer.. Nije uspjelo. Izgubila sam. Pomislim Bože koji je plan!? Opet nas stavljas na kušnju..Steglo se u prsima al šutim..Uhvatim Nedima za ruku, možemo mi to!! Samo jako, DO MEDALJE!! Naša borba je trajala šest mjeseci. Nedim se borio kao lav. Za Emira i Mirzu, naše dvije medalje. Podnosio sve što je bolest nosila sa sobom, a kosila ga je nemilosrdno da znate. Uzimala je sve nemilosrdno, ali i u momentima kada je uzimala dostojanstvo nije uspjela uzeti njegov vedar, optimističan duh i osmijeh sa lica. Ne želim da zvučim patetično, mada ljubav nikad ne može biti patetična. Ovo pismo ima drugu svrhu. U ovih šest mjeseci naše borbe nikad nismo bili sami. Osjećam iskrenu i duboku ljudsku potrebu da spomenem sve one koji su ovaj period učinili humanim. Veliko hvala cijelom osoblju Klinike za Hematologiju, Prof. dr.med sci Aidi Čustović Arnautović, svim ljekarima, medicinskim sestrama, pratiocima pacijenata, servirkama, na stručnosti, humanosti i strpljenju. Medicinskom osoblju koje uz veliki obim i težinu posla svakodnevno stiže baš sve odraditi i još biti nasmiješeno i toplo. Posebnu zahvalnost dugujemo našoj doktorici, Dr.med sci Azri Jahić, što je pored profesionalne podrške, znanja pružila i srdačan i ljubazan odnos, kao najodaniji prijatelj. Draga doktorice Jahić, dostojanstveno opravdavate svoju profesiju. Cijeloj Klinici želim što više sreće u svim vašim novim borbama. Prof. dr.med sci Elmiru Čičkušiću na stručnoj pomoći i vašoj dobroti, što ste mi znali više puta vratiti nadu da svaka nova borba ima smisla. Hvala ! Mojoj Klinici za neurologiju, jer su prepoznali kada nam je potrebna pružena ruka, iako je nisam tražila. Ponosna sam što sam dio ovog kolektiva. Hvala! Svim našim dragim prijateljima, na nesebičnoj podršci svih ovih šest mjeseci. Hvala i volimo Vas! Čemu god nas život nauči, srce će uvijek vjerovati u čuda. Svi vi dobri ljudi ste primjer tog čuda. Odlazak nije kraj puta, nego ulazak u mnogo ljepši svijet. (Leila Avdić) Preuzeto sa: tuzlanski.ba

RELATED ARTICLESMORE FROM AUTHOR