Djetinjstvo bez oca bilo je vrlo teško, a majka je, pored kućnih poslova, morala privređivati za život kako bi imali od čega da se hrane. Hafiz Nedim Botić bio je jedini Bošnjak koji je ostao u Bosanskoj Dubici, gdje stvari nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini više nisu bile iste. A u školi je morao učiti pravoslavni vjeronauk, teško se razbolio, razmišljao je i o samoubistvu, a zatim je počeo otkrivati svoj vjerski i nacionalni identitet.
Nedim Botić (34) rođen je u Bosanskoj Dubici, gdje je završio OŠ “Bratstvo i jedinstvo”, koja je poslije nosila naziv OŠ “Sveti Sava”, a nakon toga je pohađao Opću gimnaziju u Mješovitoj srednjoj školi “Nikola Tesla”, ali, zbog zdravstvenih problema i velikih izostanaka, nije uspio ostvariti odličan uspjeh kao što je ostvarivao tokom osnovnog obrazovanja. Nakon srednje škole, napravio je pauzu u trajanju od tri godine jer nije imao novca da se dalje obrazuje i bio je u vrlo lošem zdravstvenom stanju. Odrastao je s majkom jer se, uslijed izbijanja rata, porodica raspolovila i više nikada nije vidio oca koji je otišao u Hrvatsku kada je Nedim imao sedam godina. Njegov otac pristupio je Hrvatskoj vojsci, a nakon rata je ostao živjeti u Hrvatskoj.
ŽIVOT MEĐU SRBIMA
Djetinjstvo bez oca bilo je vrlo teško, a majka je, pored kućnih poslova, morala privređivati za život kako bi imali od čega da se hrane. Bio je jedini Bošnjak koji je ostao u Bosanskoj Dubici, gdje stvari nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini više nisu bile iste.
“Što se tiče odrastanja, bitno je spomenuti da uopće nije bilo nikakvih predmeta koji bi govorili o islamu i bošnjaštvu, a sve što smo radili u školi bilo je po planovima i programima Srbije. I udžbenici su dolazili otamo, tako da sam odrastao u nekakvom ambijentu u kojem se mlad čovjek izgubi i dobije kompleks manje vrijednosti. Kada je u pitanju ambijent u školi, tu nisam imao nikakvih problema, možda je razlog tome moje prezime”, počinje Nedim razgovor za Stav.
Osnovnu školu završio je s odličnim uspjehom, a onda pred sami kraj osnovnog obrazovanja javile su se prve bolesti u vidu anemija, mršavljenja, nerazvijenosti, stomačnih grčeva i problema sa stolicom. U srednjoj su se školi ti problemi dodatno uvećali, a suočio se i s nerazumijevanjem okoline i društva.
“Nisam mogao napredovati niti razvijati se. Imao sam ogroman broj izostanaka, a nastavnik Mile Bokan i nastavno vijeće zaslužni su što sam ikako završio školu jer su imali razumijevanja prema meni i pravdali mi te izostanke.”
Porodična kuća oštećena je za vrijeme rata, a Nedim kaže da nikad nije utvrđeno da li su kuću pogodili srpski ili hrvatski vojnici. Kuća nikada nije obnovljena niti su dobili bilo kakva sredstva za to.
“Imali smo malu ćevabdžinicu u kojoj je majka radila, i to su bili svi naši prihodi. Kad sam završio srednju školu, nisam ni razmišljao o nastavku školovanja jer nisam imao materijalne uvjete za to. Bili smo jako siromašni, a uz to je bila prisutna i bolest koja se odrazila i na moje psihičko stanje u vidu raznih strahova, blokada i nemira. Sve to skupa utjecalo je na moje zdravlje i samo se dodatno pogoršavalo. Razmišljao sam o tome kako svi moji vršnjaci upisuju fakultete, kupuju automobile i žene se, a ja i dalje tapkam u mjestu i ne idem naprijed. To me je dodatno opterećivalo i nisam vidio izlaza uopće. U takvom stanju sam se često pitao: Ima li to sve smisla i šta je poenta svega? Pravoslavni vjeronauk koji sam pohađao u tome mi nimalo nije pomagao jer mi je trebala praktična pomoć. To je bila samo teorija, dok u praksi nije od tih učenja bilo nikakve pomoći. Uslijed svega toga, počeo sam se zanimati za svoj vjerski i nacionalni identitet. Međutim, nisam znao kome da se obratim i plašio sam se da ne budem negativno dočekan kod Bošnjaka. Razmišljao sam o tome – zašto majka i ja nismo otišli iz Bosanske Dubice onda kada je otac otišao. Tako u tom stanju počeo sam čitati Preporod, a od tetke sam uzeo Kur’an s prijevodom i počeo ga čitati. Bilo je to vrijeme kada je povratak na područje Bosanske Dubice počeo, obnovljena je džamija i glavni imam se doselio tu. Prolazio sam pored džamije često i sjećam se, kad god bih prošao, učio bih sve što znam, a osjećaj u srcu koji se javljao bio je poseban. Džamija me sve više privlačila i poželio sam ući unutra i osjetiti tu atmosferu. Međutim, u meni su se počele javljati određene predrasude i strah od toga kako ću biti dočekan, tako da sam na ulazak u džamiju morao još neko vrijeme pričekati.”
VJERA KAO LIJEK
Bolest je toliko negativno djelovala na njegovu psihu da je počeo razmišljati o samoubistvu. Ali, on se obratio onome koji otklanja svaku poteškoću, liječi sve bolesti i otklanja sve nedaće. Pomoć je stigla i Nedim je doživio preporod srca i duše i ne slutivši da će desetak godina kasnije postati čuvar Božije Knjige.
“Bila je 2004. godina i kraj ramazana kada me je majka poslala da dadnem vitre. Pomislio sam: ‘Evo prilike da uđem u džamiju.’ Otišao sam i pokucao na vrata. Efendija je izašao i rekao sam mu da me je majka poslala da dadnem vitre i upitao za dozvolu da uđem u džamiju. On me je informirao da je petak i da uskoro nastupa vrijeme džuma-namaza te da trebam otići uzeti abdest, što mi je bilo čudno. Isprva, dok nisam spoznao neke stvari, bilo mi je čudno zašto se moraju prati određeni dijelovi tijela prije svakog obraćanja Bogu, a za abdest sam mislio da je to nekakvo oružje kojim vjernici napadaju druge. Hvatao me strah od svih tih misli, ali sam to ipak savladao, ušao u džamiju i prisustvovao prvom džuma-namazu u mom životu. Osjećaj je bio neopisiv jer sam onako slab i nemoćan jedini izlaz vidio upravo u džamiji. Sjećam se da sam se obratio Bogu rekavši: ‘Evo me, Allahu, ja sam Tebi došao!’ Bio je to preporod mog srca i duše”, opisuje Nedim svoj prvi susret s džamijom.
U džamiji je našao ljude koji ga vole, prijatelje koji su tu za njega u svako doba dana i noći. Osjećao se lijepo zbog svih tih osmijeha kojim su ga dočekivali i ispraćali iz džamije. Tražio je da čita o islamu i da ga izučava, a javila se i želja da studira islamske nauke. Međutim, perspektiva je bila slaba zbog siromaštva i lošeg ekonomskog stanja. Ali, kada dragi Bog nekome želi dobro, On mu olakša puteve dolaska do toga. Glavni imam i džematlije džamije pomogle su mu da upiše Islamski pedagoški fakultet u Bihaću, koji mu je bio najbliži, ali problem se javio oko plaćanja troškova života, koji su za njega tada bili preskupi.
“Majka je isprva sama finansirala stanovanje i hranu, a onda sam se obratio upravi fakulteta i zamolio ih da mi osiguraju stipendiju kako bih mogao dalje nastaviti studij. Oni su pozitivno odgovorili na moju molbu i ubrzo pronašli stipenditora čije ime nikada nisam saznao. Kasnije mi je dosta pomogao dr. Ferid Kugić, koji je u to vrijeme bio predsjednik Islamske zajednice u Stuttgartu, a inače je iz Bosanske Dubice. On mi je bio stipenditor od druge godine do kraja studija. Ni razmišljao nisam da li ću i kada završiti studij, a posebno mi je problematično bilo učenje Kur’ana. Po dolasku na studij, uvidio sam da sam loše naučio harfove i tedžvidska pravila, te sam morao krenuti ispočetka. Dodatni motiv bili su profesori koji su mi davali moralnu podršku i bodrili me, ali i studenti za koje sam očekivao da će se ismijavati s mojim učenjem Kur’ana, što se nije desilo.”
BOLEST SE PONOVO VRATILA
Činilo se kako sve ide super i bez problema je 2007. godine završio drugu godinu studija i dao uvjet za treću. A onda je bolest još jednom napala i zadala mu najteži udarac. Bolovi su bili neizdrživi, groznice, temperature i krvave stolice u potpunosti su ga slomile. Stanje su dodatno otežali doktori u Bosanskoj Dubici, koji su mu sve to vrijeme davali pogrešne dijagnoze, što ga je umalo ubilo. U tome je došao mubarek-ramazan, a on je ispostio samo jedan dan. Ležao je danima prikovan za krevet, a onda je stigla neočekivana pomoć. U jednoj od ramazanskih posjeta Bosanskoj Dubici, profesori Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću raspitivali su se za njega. Kada su obaviješteni da se Nedim nalazi u lošem stanju, odlučili su nešto poduzeti. Priključili su im se imami iz Bosanske Dubice i Nedim je odvezen u Kantonalnu bolnicu “Dr. Irfan Ljubijankić” u Bihaću, gdje su utvrdili da mu je puklo debelo crijevo te da je, uslijed toga, došlo do slabljenja organizma koji se mjesecima borio s tim. U Bihaću ga nisu htjeli operirati jer je bio vrlo slab, krvna slika bila je gotovo na nuli i bilo je pravo čudno da je uopće živ. Pokušavali su da mu vrate organizam u normalu kako bi ga operirali, ali njihov trud bio je uzaludan. Nije bilo pomaka, a Nedim je već bio siguran da je u toj bolnici došao kraj i rastanak s ovim svijetom.
“Bila je to jedna pat-pozicija u kojoj su ljekari pokušavali da me oporave i pripreme za operaciju putem nadopune vitamina i infuzija, a organizam uopće ne reagira. Samo Božijom intervencijom sam još ostao na ovom svijetu i doktori su bili digli ruke od mene i kazali mojoj majci da od mene nema ništa. Sada, kad se toga prisjetim, zaista ne znam kako sam to preživio. Onda su glavni imam Safet-efendija Beganović i Omer Veladžić, predsjednik Medžlisa IZ Bosanska Dubica, izganjali sve potrebne papire od kantonalne komisije kako bi me poslali u Sarajevo”, kaže Botić. Operiran je u februaru 2008. godine, a prognoze nisu bile dobre, ali Nedim danas od srca zahvaljuje svima na KCUS-u na jednoj zaista ljudskoj brizi i pažnji koju su mu pružili.
“Divni ljudi, bez njih teško da bi sve ovo završilo ovako kako je danas. Zadobio sam atrofiju mišića, koji su oslabili uslijed dugog ležanja, noge su mi bile skoro nepokretne. Morao sam ići na vježbe kako bih se oporavio. Tih mjesec i po dana nosio sam i pelene, radilo se na tome da mi se organizam što prije oporavi. Poslije toga sam se vratio u Bihać, gdje sam dalje nastavio ići na terapije kako bi se iscijedilo sve to unutra što je bilo na lijevoj strani abdomena”, priča Nedim.
“Kad se sjetim bolesti i ležanja u bolnici, prvo mi padne na um neka čudna smirenost koju sam osjećao, u smislu: Ovo će sve proći, ti ćeš biti dobro. Imao sam jaku želju da pobijem bolest, da se borim i ne predajem, pa i kada su svi digli ruke. Najviše mi je na tom polju pomogla vjera u dragog Boga, u Njegovu milost i da me On neće napustiti. Čovjek prolazi kroz zaista teška fizička i emocionalna stanja, u kojima svašta pomišlja, gubi nadu, paniči, i zaista ne znam kako bih to prošao bez te veze s Kur’anom, namazom i zikrom. Spominjanje dragog Boga čovjeku pomaže da se smiri, da se prisabere i trezvenije sagleda stvari, da vidi da njegov problem nije nerješiv i da ima neko ko upravlja svim”, kaže Nedim.
HIFZ JE KRUNA NJEGOVE BORBE
Upisao je treću godinu fakulteta pretkraj 2008. godine i završio je 2009. godine kao student s najboljim prosjekom 9.58, što na početku studija nije mogao ni zamisliti. Odbranio je diplomski 2010. godine na temu Osnove islamskog pogleda na koncept emocionalne inteligencije, povezavši Golemanov psihološki i islamski pristup emocijama. Imao je tad 27 godina i nije znao kako i kud dalje. Nije imao životnog iskustva te je iskoristio priliku i nastavio dalje studirati na postdiplomskom studiju na Islamskom pedagoškom fakultetu, kojeg je uspješno priveo kraju i trenutno radi na svojoj magistarskoj tezi.
“Meni je bilo najvažnije da preživim, i onda kada mi se ta želja ispunila, nisam znao šta bih dalje. Bolest i psihološke blokade popraćene anksioznošću i depresijama bile su moje najveće traume koje sam dotad u životu prošao i nalazio sam se u nekom stanju fobije od svega: strah od ljudi, komunikacije, od javnih nastupa i govora uopće. Da mi je neko tada rekao kako ću ja nekad držati predavanja, vjerovatno bih pomislio da je lud. Moje prvo iskustvo s javnim nastupima desilo se 2011. godine prilikom ramazanskog angažmana u bošnjačkom džematu Kufstein, gdje sam držao hutbe, podučavao djecu u mektebu i obilazio džematlije, prisustvovao džematskim iftarima i obavljao sve one aktivnosti koje imam obavlja u svom angažmanu”, nastavlja Nedim.
Ljubav prema hifzu javila se tokom studija, kada ga je profesor Hajrudin Hodžić pozvao da se priključi sekciji hifza, koja je na Islamskom pedagoškom fakultetu pokrenuta tokom 2009. godine. Kako je vrijeme prolazilo, studenti su odustajali i ostali su samo on i hafiz Edin Fajković, koji su priveli svoj hifz kraju odbranivši ga pred Komisijom Rijaseta Islamske zajednice BiH i tako zadobili počasnu titulu hafiza.
“Počeli smo učiti od 29. džuza Tebareke, kojeg sam i naučio tu u sekciji. Međutim, kako je moje zdravstveno stanje bilo puno bolje, tako sam i ja razmišljao o mnogim stvarima i sve rjeđe sam dolazio kod muhafiza. Zatim sam napravio jednu veću pauzu i negdje tokom 2012. godine u Bosanskoj Dubici, a bio je ramazan i bereket se osjetio u svemu, odlučio sam završiti hifz. Učio sam tada dnevno i po deset stranica napamet. Kada sam došao u Sarajevo, već sam znao skoro cijeli Kur’an. Ali s obzirom na to da moraš imati čvrst hifz i stalno ponavljati Kur’an kada želiš izaći pred Komisiju, što ja nisam prakticirao, tako da sam u to vrijeme odustao od toga i posvetio se pisanju. Moja saradnja s određenim medijima počela je na način da sam pisao i javljao se, a ljudi su mi pružili šansu, i tako su počeli i prvi honorari.”
Život u Bosanskoj Dubici zamijenio je ovim u Sarajevu 2013. godine. Prije toga se upoznao sa svojom suprugom Aminom Mujelom, koja je u to vrijeme bila studentica SST-a. Svoju vezu ozvaničili su brakom 22. augusta 2013. godine. Supruga mu je postala najveća podrška u životu, posebno kada je u pitanju hifz, kojeg je nakon toga nastavio.
“Krajem 2013. godine obratio sam se hafizu Dževadu Hrvačiću, koji je profesor u Gazi Husrev‑begovoj medresi, i upravo je on najzaslužniji za to što sam postao hafiz, jer nikada nije digao ruke od mene. To je insan kojeg ću zauvijek pamtiti i za koga ću upućivati dove Allahu do kraja života. S njima sam ponovo intenzivirao ponavljanje i učvršćivanje hifza, ali sam nakon određenog vremena popustio i onda mi je pomogla supruga Amina da to privedem kraju”, govori Nedim.
Nedim je sada kao hafiz jedan drugi, novi čovjek, kojeg je sveta knjiga u potpunosti preporodila.
Učenje Kur’ana napamet dosta je utjecalo na njega i promijenilo mu život u pozitivnom smislu. U posljednje vrijeme je angažiran u radu s mladima i čest je gost mnogih bosanskih džemata u kojima omladini govori o značaju islama, Kur’ana i općenito vjere u životu čovjeka. Vrlo uspješno to povezuje s modernim zapadnim naukama kao što su psihologija i pedagogija. Omiljen je predavač kod mlađih generacija vjernika, a glavni njegov moto jeste praktična primjena naučenog prije nego puko skupljanje informacija i dobivanje akademskih titula.
“Mladi su budućnost, ali i sadašnjost našeg naroda i njima treba pružiti mogućnost kako ne bi otišli i napuštali ovu zemlju. Vrlo mali broj mladih uključen je u vjerske aktivnosti na način da im se pruži alternativa. Ne možemo im samo govoriti da je sve haram. Moramo im dati neku alternativu u vidu sportskih, kulturnih i ostalih korisnih aktivnosti koje će im biti zamjena za ono iz čega ih nastojimo izvući”, kaže Nedim na kraju, te ističe važnost toga da budemo Bogu zahvalni na svemu što imamo.
Izvor: STAV
