Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Iako ga historičari spominju kao ahmaka i luđaka, on je bio izuzetno pametan i pronicljiv. Zvao se Behlul, a njegovo puno ime je Vehb ibn Amr.
Behlul je ulazio kod halife Haruna Er-Rešida bez imalo straha i srama, kad god mu se prohtijelo, i govorio je ono što je želio. (Vjernik se bori svojom sabljom i jezikom).
Behlul se, zapravo, pretvarao da je lud kako bi imao izgovor, pa se onda ismijavao i šalio na račun vlasti, a da se nije bojao da će odgovarati za to. Jer, kako će se na odgovornost pozivati lud čovjek. Međutim, Behlulove riječi su bile britke poput sablje i ubjedljive poput jasnog dokaza i neoborive činjenice.
Jedne prilike se između Behlula i Haruna Er-Rešida zapodjenuo ovakav razgovor.
Harun Er-Rešid: Mnogo sam te poželio, Behlule.
Behlul: Ali, ja tebe nisam.
Harun Er-Rešid: Posavjetuj me, Behlule.
Behlul: Zašto da te savjetujem?
Harun Er-Rešid: Tvoje riječi su lijepe i korisne, pa želim da poslušam tvoj savjet.
Behulul: Znaj, vođo pravovjernih, kojem god čovjeku Allah podari bogatstvo, ljepotu i imetak, pa on troši imetak na Allahovom putu, čuva svoju čednost i neporočnost i pravedno vlada, bit će kod Allaha upisan kao istinski dobročinitelj i odabranik.
Harun Er-Rešid: Kako si to lijepo rekao, Behlule! A kakav je tvoj stav prema nagradama i poklonima?
Behlul: Nagrade vraćam onima koji su mi ih dali i nemam potrebe za njima.
Harun Er-Rešid: A imaš li možda neki dug, pa da ti pomognem da ga vratiš?
Behlul: Učenjaci Kufe su jednoglasni u stavu da nije dozvoljeno dug vraćati dugom.
Harun Er-Rešid: Ali, Behlule, ja želim da ti dadnem nešto sa čime ćeš se pomoći i što će ti olakšati život.
Behlul: Vođo pravovjernih, i ja i ti smo Allahovi robovi. Nemoguće je da se Allah tebe sjeti, a da mene zaboravi.
Nakon toga, halifa Harun Er-Rešid je oborio glavu i otišao.
A Behlul je, u stihu, kazao:
U Allaha se pouzdajem i ni u koga nade ne polažem osim u Njega
Jer, opskrba ne dolazi od ljudi, već od Allaha, jedinog opskrbitelja.
saff.ba
