Stolica se pomjerila, podigao sam glavu i ugledao djevojku. Allaha mi, pored kojeg drugog boga nema, obišao sam sav dunjaluk, ali nisam vidio, niti ću vidjeti ljepotu poput ove. Samo što je sjela, stresao sam se. Iako sam maloprije razmišljao o veličini Gospodara svjetova i o Njegovoj počasti prema meni, nisam izdržao pred njenom ljepotom…
Porodici mog amidžića Allah je otvorio vrata opskrbe i podario im bereket u trgovini. Nakon što moj amidžić nije uspio završiti školu, poslali su ga u Ameriku na školovanje, međutim, ni tamo nije uspio. Tada se počeo baviti trgovinom automobilima i ostvario je veliki uspjeh, toliki da je uspostavio trgovačke veze i sa saradnicima u Kini. Naravno, nije držao do vjere, stalno je u džepu imao kutiju cigareta, pa možda je i pio na putovanjima, Allah najbolje zna. Tako je živio sve dok mu Allah nije poželio hajr i podario da se potpuno promijeni. Umjesto cigareta, koristi misvak i u džepu nosi Mushaf.
On kazuje: “Dok sam nedavno boravio u Kini, sjedeći i odmarajući pored bazena, razmišljao sam o svom stanju. Gledam, naručio sam čaj, uz mene su misvak i Mushaf. Sjetio sam se svog prvobitnog stanja: cigarete, čaša i djevojke. Preplavio me čudan osjećaj, pomislio sam: ‘Kako si samo veličanstven, Gospodaru, kako si me samo promijenio, ja sam druga osoba, Gospodaru, Tebi hvala!’ Dok su se mojom dušom razlijevali osjećali zahvalnosti i dok sam razmišljao i zahvaljivao Allahu na promjeni koju sam doživio, odjednom me prekide pokret stolice ispred mene. Stolica se pomjerila, podigao sam glavu i ugledao djevojku. Allaha mi, pored kojeg drugog boga nema, obišao sam sav dunjaluk, ali nisam vidio, niti ću vidjeti ljepotu poput ove. Samo što je sjela, stresao sam se. Iako sam maloprije razmišljao o veličini Gospodara svjetova i o Njegovoj počasti prema meni, nisam izdržao pred njenom ljepotom i rekao sam joj: ‘Ustani i idi odavde!’
Ustala je, a zatim rekla: ‘S tobom je supruga?’ ‘Ne, supruga nije sa mnom.’ ‘Da li je s tobom supruga ili djevojka?”, upita ponovo. ‘Ne’, odgovorih i pomislih: ‘Ko me onda sprečava?’ A zatim sam joj rekao: ‘Sa mnom je Gospodar svih svjetova, dželle dželaluhu, On me vidi sada.’ Iako je bila nemuslimanka, objašnjavao sam joj da me Allah, koji me stvorio, vidi i da nije zadovoljan time, pa zbog toga ja nisam zadovoljan onim čime On nije zadovoljan. Tada se onda munjevito okrenu i nestade iz mog vidokruga.
Samo što je otišla, svi šejtani dunjaluka okomiše se na mene. Jedan mi je govorio: ‘Misliš da ćeš ikad naći djevojku poput ove ako sada propustiš priliku?’ Drugi je govorio: ‘Pokaj se poslije’, sljedeći je rekao: ‘Stigni je dok nije otišla, nećeš naći djevojku poput nje’, a onaj do njega vikao je: ‘Četrdeset godina putuješ svijetom i nisi vidio njoj sličnu.’ Svi šejtani su se sabrali i na mene okomili. Tako mi Allaha, osjetio sam posljedicu toga na svom tijelu: digla mi se kosa na glavi i drhtao sam. U tom trenutka htio sam ustati, nisam se mogao smiriti, želio sam rješenje za situaciju u kojoj sam se našao.
Stavio sam ruku u džep i izvadio Mushaf. Samo sam onako otvorio, nisam obilježio stranicu, i ugledao sam rješenje, odgovor i činjenice stižu: ‘Onome ko želi ovaj svijet Mi mu brzo dajemo što hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti, u kome će se osramoćen i odbačen peći.’ (El-Isra, 18).
Zatim sam pogledao sljedeći ajet: ‘A onaj ko želi onaj svijet…’ (El-Isra, 19). Želiš li da ti ovu djevojku zamijenim jednom za koju Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže da je njen nokat, ono što je pod noktom, bolje od svih dunjalučkih djevojaka?! Želiš jednu koja, kada bi se pokazala na nebesima, ova noć na Zemlji postala bi dan, zbog njene svjetlosti?! Kako je tek onome ko je zagrli?! Želiš je jednu čija pljuvačka u ustima, kada bi se pomiješala sa slanim gorkim morem, postalo bi, Allahovom voljom, pitko i slatko? ‘A onaj ko želi onaj svijet…’ (El-Isra, 19). Nije dovoljno samo da želimo onaj svijet. ‘…i trudi se da ga zasluži, a vjernik je trud će mu hvale vrijedan biti” (El-Isra, 19).
Zadovoljio sam se ovim, smirio se i zatvorio Mushaf. Zatim sam čekao ovaj trud hvale vrijedan, koji mi je Allah pokazao na dunjaluku prije ahireta. Nakon nekog vremena dobio sam sina, Abdurrahmana, ali bio je teško bolestan. Čim bi zaplakao, poplavio bi. Imao je tešku srčanu bolest. Odveli smo ga u bolnicu na izuzetno tešku operaciju srca koju je morao uraditi dok je mali. Dao sam saglasnost, potpisao je, a Allah zna šta mi je bilo u srcu dok sam potpisivao. Zbog svih ovih patnji, nisam znao za san. I pored svih ovih patnji, koje mislim da niko ne osjeća na dunjaluku, saznao sam da postoji još veća patnja: patnja koju sam osjećao kada sam na dan operacije išao sa sinom prema operacionoj sali.
Kada bih ga pogledao, osjetio bih jaku potrebu da stanem i poljubim ga, možda ga više neću vidjeti. Ljubim ga u želji da izvadim svoje srce i da mu ga dam, a ja da umrem. Otvorila su se vrata operacione sale, uveli su dječaka, a meni su rekli da ostanem ispred vrata. Zatvorila su se vrata. U mislima su mi odjekivale riječi: ‘Ne znamo, mala je mogućnost uspjeha.’ Stajao sam pred zatvorenim vratima operacione sale, svjestan da u tom trenutku nemam nikoga osim Onoga koji Svoja vrata nikad ne zatvara. Otišao sam u mesdžid vojne bolnice i uzeo abdest. To je bio najbolji i najveličanstveniji namaz koji sam klanjao. Tekbir sam donio drhteći. Zatim sam učinio rukū i podigao se, a onda sam učinio sedždu.
Dok sam bio na sedždi, rekao sam: ‘Allahu moj, Tebi hvala.’ Hvalio sam Allaha, kad odjednom, dok sam Ga hvalio i mislio o svome djetetu, odjednom bez prethodnog upozorenja, pred mojim se očima, kao video, javlja scena iz Kine, dolazi mi scena dok sam stajao, a zatim slika djevojke, a ja joj govorim da ide zarad Allaha, dok ja držim Mushaf, pa sam se sjetio da sam proučio: ‘…trud će mu hvale vrijedan biti’, kao da Allah želi kazati: ‘Da, spomeni Mi u dovi ovu situaciju.
Tada sam izgovorio: ‘Allahu moj, Gospodaru moj, ako Ti znaš da sam bio na vrhuncu strasti, u tuđini, i bio sam u mogućnosti da Ti zgriješim, Allahu moj, Ti znaš da me u tome nije spriječilo ništa drugo osim želja za onim što je kod Tebe i želja za Tvojim zadovoljstvom, pa, Allahu moj, učini mene zadovoljnim sada i izvedi mi Abdurrahmana da ga vodim kući.’ Za ostatak namaza ne znam osim što da predao selam.
Tada sam opet otišao i stao kod operacione sale. Minuta kao da je mjesec, kao da je godina. Iznenada se vrata otvoriše i hirurg izađe. Maska mu je još uvijek na ustima, pa ju je svukao, a lice mu je izgledalo začuđeno i zbunjeno. Stajao sam svjestan da može reći jednu riječ koja će sve moje ambicije slomiti i sav moj pogled na ovaj dunjaluk, riječ koja će moja krila slomiti. Rekao mi je: ‘Allaha mi, ne znam šta da kažem, ali u svom životu nisam uradio sličnu operaciju, kao da neko umjesto mene pokreće skalpel. Operacija je potpuno uspjela.’ Bacio sam se na sedždu pored njegovih nogu i dok je on stajao, ja sam Allahu učinio sedždu.
‘Onaj koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva…’ (En-Neml, 62). ‘…a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio; Allah je svemu već rok odredio.’” (Et-Talak, 2– 3)
Eto, sada je Abdurrahman najbolji prema svome ocu. Nema nikakvih problema. Zatvorili su njegov karton, ne treba nikakve kontrole, kao da nije imao nikakav problem. Koliko imaš na računu kod Allaha kada bi tvoje dijete otišlo na operaciju!? Ostavi sada dijete postrani, koliko ti imaš na računu kada bi upao u tjesnac, kada bi čuo zveket nanula, a odbrojavanje ti počelo!? Šta imaš na računu? Znaj da tvoj slučaj Allah neće zaboraviti, ljudi zaborave, ali Allah ne zaboravlja. (
(Dr. Abdulmuhsin el-Ahmed)orizarenews.com Foto: ILUSTRACIJA
