25.000 Bosnjaka ucestvovalo u odbrani Hrvatske,a sad i oni sute kad ta ista Hrvatska njihovu Bosnu potkopava tacnije Hrvatski politicari.
“U OBRANI HRVATSKE POGINULO JE 1.187 BOŠNJAKA, TRAGAMO ZA 80 NESTALIH, A 350 JE TEŠKO RANJENO”
Fahrudin Jašarević poznat je pod nadimkom Babo. Prekaljeni je policijski inspektor, specijalac i instruktor Specijalne policije. Nadimak je dobio od kolega kao najstariji specijalac u redovima policijske jedinice “Alfa”. Zapovjednik je Počasnog voda Bošnjaka Republike Hrvatske. Od prvog do zadnjeg dana branio je Hrvatsku od srpske agresije, dva je puta teško ranjavan. No, sudjelovao je i u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije. Kaže da ima dvije domovine i na to je ponosan. “Istinski, iz srca to osjećam”, otkriva nam Babo, s kojim smo razgovarali netom prije nego je Počasni vod dočekao predsjednika SDA Bakira Izetbegovića pred Spomenikom Bošnjacima palim u Domovinskom ratu ispred Zagrebačke džamije, gdje su zajednički proučili Fatihu.
OD PRVOG DO ZADNJEG DANA BRANIO HRVATSKU OD SRPSKE AGRESIJE
Rođen sam 25. kolovoza 1960. godine u Gornjim Agićima, općina Bosanski Novi, odakle su mi otac i mati. Moje je porijeklo od starih bošnjačkih obitelji, kroz cijelu svoju povijest bavili smo se vojničkim zanatom. To je naša tradicija. Vojnički duh mi je u genima. Otac mi je bio rezervni oficir, ali po profesiji učitelj. Jedan brat mi je bio major Armije RBiH, drugi brat pripadnik Specijalne policije. Ja sam jedan od rijetkih koji je od prvog do zadnjeg dana agresije na Hrvatsku bio pripadnik Specijalne policije MUP-a RH. U Zagreb dolazim po završetku Srednje građevinsko‑tehničke škole. Imao sam namjeru upisati višu kriminalističku školu, ali nisam uspio dobiti preporuku iz stanice milicije. Odlazim i odslužujem vojni rok JNA kako bih mogao izvršiti konkurs za SUP. U JNA sam bio na konkursu za Vojnu akademiju u Beogradu, ali sam u zadnji moment odustao jer je moja želja bila raditi u policiji. Uostalom, s obzirom na to da otac nije mogao financirati moje visoko obrazovanje, to je bio jedini način da završim fakultet. U Zagrebu prolazim na komisiji SUP-a i raspoređen sam u posebnu jedinicu milicije na mjesto snajperiste. 12. listopada 1981. godine počinje moj rad u Specijalnoj policiji i traje do mojeg umirovljenja. 1985. godine sam prvak Jugoslavije u takmičenju snajperima u Kraljevu. Ekipu je vodio general-pukovnik Mladen Markač. Velikosrpska agresija opredijelila me da stanem u prve redove obrane Republike Hrvatske, ali i u redove obrane Bosne i Hercegovine. 1991. sam bio policijski inspektor 1. klase, zatim ratni instruktor specijalističke obuke specijalnih snaga. Moja specijalnost bila je protutenkovska oklopna borba i djelovanje snajpera na terenu. U mirovinu odlazim s činom gardijskog pukovnika Hrvatske vojske. Preko 300 Bošnjaka iz Bosanskog Novog, prema mojem saznanju, bili su pripadnici Hrvatske vojske ili policije. Mi smo prirodno bili naslonjeni na Hrvatsku, veliki je broj radio u Hrvatskoj i rat ih je tu zatekao. Moj otac je bio jedan od osnivača SDA u svome kraju, mi smo znali kome pripadamo i šta želimo. Osiguravao sam i skup SDA u Bosanskom Novom tih prvih dana višestranačja.
POČETAK RATA
Balvan-revolucija me zatječe na godišnjem odmoru u Posedarju. Dobivam hitnu depešu da se vratim u bazu posebne jedinice milicije jer je došlo do terorističkog napada na ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske od velikosrpskih paravojnih formacija u Kninu. To je već 16/17. kolovoz 1990, kada je, po meni, počeo Domovinski rat, u koji sam direktno uključen. Podjele i zategnuti odnosi u miliciji traju već neko vrijeme. Srbi provociraju, dolaze u dresovima Crvene zvezde na posao, a uskoro netragom odlaze bez da su razdužili i uniforme i oružje. U travnju 1991, od 153 aktivna specijalna policajca, ostalo nas je samo 25 nesrba. Prva vojno-redarstvena zadaća je događaj koji se smatra službenim početkom Domovinskog rata, 1. ožujka 1991. Bilo je to zauzimanje policijske postaje u Pakracu. Uskoro izbija tzv. “krvavi Uskrs” i pobuna Srba na Plitvicama, gdje se nalazim s ciljem vraćanja ustavno-pravnog državnog poretka. Ustvari, bio sam sudionik svih najvažnijih bitaka Domovinskog rata, osim, na moju veliku žalost, Vukovarske bitke. Bio sam određen kao jedan od najelitnijih specijalaca da izvršim proboj prema Vukovaru. Bila su to dva voda uz ostale snage 1. gardijske. Mi smo bili spremni, ali do toga nije došlo. Elita je riječ koja krasi pripadnike Specijalne jedinice policije “Alfa”, a to smo ime dobili reorganizacijom MUP-a. Nakon popunjavanja redova, dakle, formiramo jedinicu formacije pješačke čete (satnije) s pojačanim oklopnim terencima i vozilima (BRMD). “Alfe” su postrojba koja je jedina bila obučena prihvatiti frontovsku bitku s neprijateljem, i to se pokazalo na svim frontovima, od Slavonije do Dalmacije.
O ŠEFIKU PEZEROVIĆU, PRVOM BOŠNJAKU POGINULOM U DOMOVINSKOM RATU
Na ulazu u Dvor na Uni gine 13 policajaca u selu Banska Struga. To je prva vojna akcija ratnog zločinca kapetana Dragana 26. srpnja 1991. godine u akciji koju su nazvali “Žaoka”. Taj dan napada snage MUP-a u Pounju i policijsku stanicu u Glini. Imao je ogromnu pomoć JNA, i to tenkovsku. Tada gine prvi Bošnjak u Domovinskom ratu, rahmetli Šefik Pezerović. Ne da gine, on je mučki sasječen i masakriran. Bio je ranjen i u kolima hitne pomoći, te ih u selu Kuljani, uz dvojicu Hrvata policajaca, dočekuju u zasjedi, otvaraju puščanu vatru na kola hitne pomoći i odvode s doktorima. Godine 2001, po izjavi povratnika srpske nacionalnosti, došli smo do saznanja gdje mu se nalazi tijelo. Ekshumirali smo ga i uz sve vojne počasti ukopan je u Aleji branitelja na Mirogoju. Po iskazima svjedoka tog događaja, na postupku vođenom na Županijskom sudu u Sisku, on se borio do zadnjeg trenutka. 72 policajaca je napalo preko 500 pješaka uz podršku oklopnih vozila. Pružali su otpor sve dok četnici nisu uzeli civile Hrvate kao živi štit pa odlučuju da se povlače prema Kostajnici. Tada policajac Mile Blažević Čadžo iz Dvora na Uni skače s bombom i eksplozivom na PAT te se svjesno raznosi ne bi li spasio kolege i civile. Ovo je jedini zabilježeni takav slučaj hrabrosti u Domovinskom ratu. Taj je dan izvršen masakr nad hrvatskim policajcima, ranjene su domaći četnici ubijali klanjem. Jedan od njih jeste izvjesni Orlović iz Dvora na Uni, koji je zaklao trojicu hrvatskih policajaca nožem “Bowie”. Taj Orlović danas živi u Srbiji. Šefika Pezerovića su uhvatili, svezali žicom, ubacili u gepek Zastave 101, odveli u jedno srpsko selo pred jednu školu i doveli civile da vide “ustašu”. Po izjavi očevidaca, tukli su ga pola sata kundacima i čizmama, davali djeci i ženama da ga tuku, da bi ga njih četvorica odveli na obližnju poljanu i dotukli rafalnom paljbom. Na tom mjestu je nađeno njegovo tijelo. Šefik je bio prisutan i na gušenju pobune u Pakracu i na “krvavom plitvičkom Uskrsu”, a na trećoj svojoj akciji je dao život kao pripadnik Jedinice za posebne namjene “Tigar-Rakitje”. Rodom je iz Brčkog, osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu, a po višestranačkim izborima javlja se na konkurs i pristupa u sastav MUP-a. Bio je veliki sportista. Digli smo mu spomenik, imamo manifestaciju posvećenu njemu u čast kao prvom Bošnjaku poginulom u Domovinskom ratu.
RANJAVANJE
Najljepše trenutke u Domovinskom ratu doživio sam na Velebitu, slušajući kako hrvatsko topništvo uzvraća udarac srpskom topništvu i pješadiji prije akcije “Maslenica” 1993. godine. Tada sam shvatio šta znači kada haubice velikog kalibra poklope pješadiju. Shvatio sam tada snagu artiljerije jer nalazio sam se na dominantnoj koti, na nadmorskoj visini od 1.700 m, vidio sam i naše i neprijateljske snage. Vjerojatno najteži trenutak, naravno, jeste ranjavanje. Dva puta sam teško ranjen. U to vrijeme nismo imali dovoljne opreme. Na jedan vod specijalaca bilo je pet pancirki. Kao zapovjednik voda i instruktor, svoju pancirku sam dao svom mitraljescu na M-53. Sebi sam na prsa stavio 4 okvira u borbeni prsluk. Okvir mi je spasio život. I danas čuvam metak koji je zaustavljen okvirom. Krenuli smo u proboj prema Topuskom, upali smo u jednu zasjedu, gdje nas je cijela jedna bitnica (baterija) tukla, a bestrzajni top odmah je odnio kupolu s oklopnjaka, ali su dečki preživjeli. Izletio sam s puškom u grabu i zalegao. Izdao sam zapovijed da se puzi, čelo se probilo, a začelje ostalo u šumi kraj benzinske pumpe u selu Gređani. Ostao sam odsječen s 25 ljudi. Imao sam 14 teško ranjenih i jednog poginulog. Bilo je jako toplo, nikad neću zaboraviti miris krvi tog dana. Bilo je 8.55 sati kada smo upali u zasjedu i borba se neprekidno vodila do 17 sati popodne. Željeli su nas obuhvatom okružiti i uništiti. JNA se direkt uključila helikopterom. Čuli smo ih na motorolama kako razgovaraju s četnicima. Znao sam da im daju koordinate da nas gađaju granatama. Prepoznatljivost svakog kvalitetnog zapovjednika je da u sekundi mora donijeti odluku koja spašava živote. Odmah donosim odluku da se izvla
čimo. Bio je to 30. kolovoz 1991. Tada sam teško ranjen, lijeva noga mi je visila samo na mesu od udara granate, imao sam 8 gelera u tijelu. Rafal od četiri metka mi je prošarao prsa, okvir mi je spasio život. Nisam gubio svijest, borio sam se sve vrijeme, sami smo se previjali, davali si morfij i slično. Pružali smo otpor sve vrijeme snajperskom vatrom i kratkim rafalima. Uz sebe sam uvijek imao Kur’an, a i to jutro sam na rani sabah učio sve sure koje sam znao, a znam ih podosta. Imao sam predosjećaj da akcija neće dobro proći. Helikopterom MUP-a sam prebačen na Rebro. Kada sam se probudio u bolnici, vidim noga u fikserima, rupe od gelera, vidim svoje borce, vidim ostale borce s vinkovačkog ratišta, bilo nas je odasvud. Ono što je interesantno, a i to vidim tada, bio on Bošnjak ili Hrvat, svaki treći je iz Bosne. Prema službenoj statistici, u Domovinskom ratu u obrani Hrvatske poginulo je 1.187 Bošnjaka, a 80 je nestalih u akciji. Podatak o teško ranjenima ne može se tačno znati. No, znamo da ima oko 350 teških invalida Bošnjaka. I ja sam takav, 70% sam invalid. Odbijao sam nalaze i mišljenja da imam PTSP, jer takvi su postali 100% invalidi. Nisam želio to prihvatiti jer sam se želio što prije vratiti na ratište. Vratio sam se nakon oporavka. Pad Vukovara me zatekao u Krapinskim toplicama s ostalih 250 teško ranjenih branitelja. Nije bilo čovjeka koji nije plakao kada smo vidjeli tu velikosrpsku nepravdu u Vukovaru. Ta slika će mi zauvijek ostati u sjećanju. Vraćam se kući, dočekujem međunarodno priznanje Republike Hrvatske i tada počinju problemi za Bosnu.
RAT U BOSNI
U Hrvatskoj traju borbe, a ja sam svojima u Bosanskom Novom rekao da se pripremaju za rat. Jer, svi četnici i paravojne snage iz Bosne već hrle na Hrvatsku kao bijesni psi. U Krajini se već orgija, pucaju po džamijama i slično. Jedna digresija, mi smo u “Oluji” zarobili snimke kako četnici miniraju i ruše džamije te munare i viču da “lansiraju rakete”. Dan-noć su tukli s bosanske strane snajperima i minobacačima po hrvatskoj policiji i Zboru narodne garde. Najviše tu govorim o Kostajnici. Onda počinje četničko divljanje po Brčkom i Bijeljini. Bošnjaci se ubijaju kao psi. Ono što je interesantno za narod bošnjački, da nikad ne zaboravi, jeste da tada Biljana Plavšić i Fikret Abdić koračaju preko mrtvaca. Ja sam bio u ratu i nikad nisam prekoračio preko mrtvog. Izdajnik bošnjačkog naroda Abdić korača preko mrtvih Bošnjaka, a podnosi izvještaj Skupštini da se tamo nikakvo zlo nije dogodilo. On je davno pripreman da nas izda, još dok je bio u zatvoru za “Agrokomerc”. Moj otac je kao osnivač SDA u Bosanskom Novom pod stalnim praćenjem srpske vojne policije. Uz njega je i Senad Bratić tada, o kojem imam najljepše mišljenje. 11. svibnja 1992. Bosanski Novi je granatiran, sustavno se odvode patriote, elita bošnjačkog i hrvatskog naroda. Odvode ih u kasarnu Čerkezovac u Hrvatsku i premlaćuju, odvode se u Hotel “Una” i vatrogasni dom u Bosanskom Novom. Ubili su 402 Bošnjaka i Hrvata i zabilježeno je nekoliko slučajeva silovanja. Kompletno rukovodstvo SDA biva mučeno, odvođeno u zatvore i premlaćivano. Moga oca i brata odvodi kapetan vojne policije srpskih snaga s Banovine Milan Kiković, koji danas živi u Banjoj Luci. Kiković je predsjednik SDS-a za Sisak i kontraobavještajni oficir podređen Beogradu. Ostavio je krvavi trag u Banovini i Bosanskoj krajini za četiri godine rata. Oca i brata od 16 godina mi odvode na Banovini s bratom doktora Šemse Tankovića, rahmetli inžinjerom Mustafom Tankovićem i njegovom ženom profesoricom Nadom Tanković. Srbi su znali ko sam ja i čiji sam sin i brat. Naime, ranije su mediji prenijeli posjetu muftije Ševke Omerbašića i predsjednika Franje Tuđmana meni u bolnici. Bio sam označen i znali su da će moći dobro trgovati. Pregovori su trajali cijelo ljeto. Po odobrenju naših vlasti, 24. kolovoza 1992. izvršio sam razmjenu oca i brata za srpske zarobljenike u sisačkoj Mošćenici. Oni su zahtijevali razmjenu. Bio sam prisutan kada se desila, iako su me upozoravali da ne idem jer bih mogao biti ubijen snajperom. Ostatak moje obitelji, moja majka i sestre, izvučeni su kasnije kao dio konvoja protjeranih Bošnjaka koji je išao iz Krajine, koji sam također dočekao. Moj zet Reuf Ahmetspahić poginuo je u bici prsa u prsa s četnicima kao pripadnik združenog odreda “Bosna 5” iz Travnika pod komandiranjem Muhameda Sadikovića. Bio je to 5. listopad 1995, a 10. listopada 1995. godine Armija RBiH ulazi u Sanski Most. Ja sam tada bio s 511. slavnom krupsko-brdskom brigadom na potezu Arapuša – Gornji Agići pod komandiranjem rahmetli pukovnika Sedina Sejdića.
ZAJEDNIČKO RATOVANJE HRVATA I BOŠNJAKA
Kako sam se zatekao u Bosni? Pazite, patriotsko viđenje Bošnjaka u Zagrebu i Sisku ranije je odredilo da ne čekamo te nas je opredijelio da formiramo Zavičajni klub “Zmaj od Bosne”. Bio sam u Predsjedništvu tog kluba. Na bojište Bosanske Posavine poslali smo 1.670 naoružanih dobrovoljaca. To nažalost nije bilo odrađeno kako je bilo zamišljeno, ali 1.670 pripadnika Dobrovoljačke brigade “Zmaj od Bosne” odlazi u pravcu Bosanskog Broda, prema Derventi i Gradačcu, i sudjeluju u obrani od agresije. Mi smo 1992. godine poslali i dali jako puno i za područje Bihaćke regije, odnosno 5. korpusa Armije RBiH. U tri navrata smo organizirali veliko prebacivanje opreme i ljudstva koje je već imalo iskustva u borbi. Ukupno 1.302 borca. Prvu grupu od 350 boraca odveo je pripadnik Počasnog voda Bošnjaka Republike Hrvatske pukovnik Suad Hadžić i stavio se na raspolaganje komandantu Drekoviću. Dobio je prve borbene položaje u Ljusini. Bišćanin Suad Hadžić teško je ranjen prilikom zarobljavanja četničkog transportera duboko u neprijateljskom teritoriju. Tri dana je ležao, svi su mislili da je mrtav. Bio je u komi, digao se nakon tri dana i prešao Unu. Trećina lobanje mu je plastična. Nejse, bili su to većinom Bošnjaci, ali bilo je i Hrvata. Druga grupa Bošnjaka dobrovoljaca ide iz Jastrebarskog, gdje je bio bojnik Hrvatske vojske Smail Dedić. Kreću za Cazinsku krajinu. Treća skupina bila je najveća i skupljali smo ih čitavo ljeto, brojala je 620 momaka. Odlučeno je da krenu u tri satnije 24. kolovoza 1992. godine u ponoć do Generalskog Stola, praćene hrvatskim izvidnicama s područja Slunja. Trebate znati da se ovo odvija uz dopuštenje hrvatskih vlasti. Svaki od njih uz sebe je nosio još jednu pušku za borce Armije RBiH kada uđu u slobodnu teritoriju Bosne i Hercegovine. Prve dvije satnije su prošle neopaženo, treća je otkrivena i došlo je do borbe s četnicima na slunjskim brdima. Jedan od zapovjednika Mensud Kantarević zvani Fes (jer uvijek je imao fes na glavi) iz Siska prihvaća borbu. Puno je ranjenih i poginulih. Četničke snage zarobljene prebacuju preko Gline u Knin. Mensud u kninskom zatvoru provodi 22 mjeseca i statistički je hrvatski vojnik s najdužim stažom u srpskom logoru. Danas je pripadnik Počasnog voda Bošnjaka Republike Hrvatske. Da ne duljim, mogao bih vam pričati danima. Što se mene tiče, u ovoj dionici mog ratnog puta, ne bojim se reći, bio sam odgovoran samo rahmetli Mehmedu Alagiću, komandantu 7. korpusa, i bio sam logističar Specijalnog odreda “Bosne” te 17. viteške krajiške brigade. Dopuštenje sam dobio te sam se s 12 ljudi s punom ratnom spremom stavio na raspolaganje Armiji RBiH 1995. godine. Što se tiče hrvatsko-bošnjačkog sukoba, trebate znati da je jedna priča u Hercegovini i Srednjoj Bosni, a druga je priča na krajiškom ratištu i na Orašju. Armija RBiH i HVO u gornjem dijelu Bosne zajedno ratuju protiv istinskog agresora i neprijatelja. U grbu 106. brigade iz Orašja i 102. odžačke brigade od prvog do zadnjeg dana rata ljiljani i šahovnica su zajedno. Kroz cijeli Domovinski rat u Hrvatskoj nisam nikada doživio niti jednu neprijatnost od Hrvata, a bio sam na prvim linijama i u najžešćim borbama. Prošle godine sam s našom braćom po oružju iz Posavine i s Počasnim vodom krenuo u vojnički marš iz Zagreba, 19 dan
a, od Spomenika poginulih Bošnjaka u Domovinskom ratu, preko Vukovara, Odžaka i Srebrenika, na Nezuk pa do Potočara i unio stijeg i obilježje Bošnjaka pripadnika Hrvatske vojske.
O POČASNOM VODU BOŠNJAKA REPUBLIKE HRVATSKE
Mi smo spona i zalog prijateljstva između hrvatskog i bošnjačkog naroda i mi smo razlog da ukupni odnosi budu bolji. Mi smo dokaz o postojanju tog prijateljstva. I reisul-ulema Džemaludin ef. Čaušević govorio je o tom prijateljstvu i preporučivao ga. Mi smo to pokazali kroz svoju borbu i ranjavanja, a drugi, poput šehida Šefika Pezerovića, dali su svoje živote u ime te patriotske ljubavi. Njih 1.187, ali ne zaboravite i 80 nestalih za kojima još tragamo, ali o tome ćemo detaljnije drugom prilikom. Nema većeg dokaza prijateljstva od toga. To treba prepoznati. Stvari su krenule nabolje dolaskom Tome Medveda na čelo Ministarstva branitelja u Republici Hrvatskoj i osjeća se potpuni zaokret u njegovom pristupu. Počasni vod je udruženje veterana Bošnjaka. Moja ideja o njegovom osnivanju bila je i prije otvaranja Spomenika palim Bošnjacima u Domovinskom ratu. Želio sam na otvaranju postrojiti veterane, ali istinske, s prve linije. Na moj poziv su se odazvali. Od Specijalne policije sam dobio opremu da budemo jednoobrazno obučeni. Eto nas, držimo se zajedno 25 godina od rata. Formirali smo nedavno i Udrugu veterana Bošnjaka Domovinskog rata, koju vodi Salih Huremović. Nismo zadovoljni dosadašnjom udrugom koja je predstavljala Bošnjake branitelje. Oni su se bavili mijenjanjem statuta u svoju korist i teferičima. Nas zanima da dignemo spomenike, nađemo nestale, obiđemo porodice poginulih, nas zanima da im školujemo i zaposlimo djecu. To je razlika između istinskog borca i šminkera. Pravog borca prepoznajete po očima, po toplini. Pravi borac ne priča puno, onaj koji je gledao smrti u oči nema potrebe za time. Želim istaknuti da imamo lijepe odnose s Islamskom zajednicom i s njome surađujemo. Zacrtao sam veliki broj programa koji nas čekaju u budućnosti. Na kraju bih dodao da smo dočekali da se u aktivnoj vojsci imenuje jedan Bošnjak brigadnim generalom. General Hrvatske vojske Senad Fejzić porijeklom iz Dervente.
