Kada sam se probudio iz kome i shvatio šta se dogodilo, pomirio sam se sa tim da je to tako trebalo da bude. Sudbina je bila da se to desi u Bosni. Bitno je da smo živi i imamo jedan drugog, a znam da me moj brat nikada ne bi ostavio samog, kazao je Abdulrahman
FOTO: DAMIR HODŽIĆ
U malenom iznajmljenom stanu u Sarajevu žive 20-godišnji Abdulrahman i njegov četiri godine stariji brat Muhamed iz Sirije. Ove mladiće nevolja je prije pet godina natjerala da spas iz ratom zahvaćene zemlje potraže na Zapadu, a mlađi brat je dolaskom u daleku Bosnu i Hercegovinu ostao bez obje noge.
Zahvaljujući dobrim ljudima i humanitarnoj organizaciji Pomozi.ba, koja im je osigurala i krov nad glavom, Abdulrahman će ubzo dobiti proteze za noge. Brat Muhamed je sve vrijeme uz njega kako bi mu olakšao život i bio “pri ruci” u svakom trenutku.
Udarac u glavu
Koliko god cijela situacija djelovala teška, pa i sama činjenica da ga je na pragu života zadesila ovakva tragedija, ovaj izuzetno skromni mladić zahvalan je na svemu.
– Hvala dragom Allahu pa sam živ. Ovako je određeno da bude i prihvatio sam to kao Božiju volju – kazao je Abdulrahman, te nam ispričao kako je došlo do nesreće kod Zvornika, gdje ga je udario voz i otkinuo mu noge.
Bježeći iz Sirije, na svom putu prema Zapadnoj Evropi kao krajnjem odredištu, došli su u Tursku gdje su ostali pet godina. Tu su, kako su nam ispričali, radili u jednoj prodavnici, ali su u jednom trenutku odlučili da sa svojim rođacima nastave dalje prema Evropi. Prvo su stigli u Grčku, a poslije toga trebalo im je tri dana da dođu do BiH.
– To se dogodilo prije tri mjeseca. Nismo mogli preći granicu sa Bosnom, pa smo to pokušali uraditi u blizini željezničke pruge. Hodali smo šinama na jednom uzvišenju, odakle nismo mogli lako da siđemo, već smo pratili kuda one idu. Bio je mrak i magla, nije se ništa vidjelo. Nisam čuo da dolazi voz. Kada se skroz približio, pokušao sam se skloniti, ali sam osjetio udarac u glavu – kazao je Abdulrahman, pokazujući na ožiljak koji mu je ostao od udarca. Šta se dalje dešavalo, ne sjeća se.
Njegov brat i rođaci pritrčali su mu u pomoć, ali nisu mogli mnogo toga da urade.
– Bili smo daleko od svega. Na tom dijelu nije bilo ljudi ni kuća, nismo znali kome da se obratimo za pomoć, niti šta da radimo sa Abdulrahmanom. Rođaci su krenuli da traže policiju ili hitnu pomoć, a ja sam ostao sa njim, držeći ga za glavu, koja je krvarila. Samo sam molio Boga da on preživi i da pomoć što prije stigne – kazao je Muhamed, prisjećajući se tih teških trenutaka.
Rođaci su nakon 45 minuta pješačenja uspjeli pronaći policiju i pomoć je stigla. Međutim, Abdulrahman je nakon toga prebačen u bolnicu, ali brat i ostali koji su bili s njima su zadržani u policijskoj stanici.
– U ćeliji smo bili dva dana. Za to vrijeme nisam znao šta se s mojim bratom dešava, nisam mogao da jedem ni spavam od brige i šoka, strahovao sam da će umrijeti. Zaista je bilo teško, uopće nisam znao da li je živ. Poslije toga su nas odveli u Tuzlu, gdje smo nekoliko dana spavali na ulici. Nismo imali ništa, ni hranu niti nešto čime bismo se pokrili. Najveći problem je to što ne znamo engleski jezik, zato nismo mogli komunicirati sa ljudima. Sve vrijeme sam pokušavao doći do nekoga, neke organizacije, koja bi mi pomogla da ponovo dođem do brata. To mi je jedino bilo bitno – naglasio je Muhamed.
Sedam dana u komi
Kada je situacija skoro pa prešla u agoniju, upoznao je ženu koja mu je pomogla i povezala ga sa jednim humanitarcem iz Tuzle, koji je stupio u kontakt sa organizacijom Pomozi.ba, te je Muhamed zahvaljujući njima došao do brata.
Abdulrahman je, u međuvremenu, sedam dana bio u komi. Njegov brat je stigao u bolnicu i najteže mu je bilo kako mu reći šta se dogodilo.
– Rekao sam mu da znam i da je sve uredu, da se ne brine, pokušavao sam ga smiriti. Kada sam se probudio iz kome i shvatio šta se dogodilo, pomirio sam se sa tim da je to tako trebalo da bude. Sudbina je bila da se to desi u Bosni. Bitno je da smo živi i imamo jedan drugog, a znam da me moj brat nikada ne bi ostavio samog – naglasio je Abdulrahman.
Dodao je kako njegovi roditelji, te braća i sestre koji su u Siriji, ne znaju za tragediju koja im se dogodila. Zasad ih, kako nam je kazao, žele poštedjeti dodatnog stresa, budući da su članovi porodice koji su ostali u njihovoj domovini dovoljno patili.
Braća su zahvalna na svemu što su im dobri ljudi u BiH omogućili i pružili, posebno na njihovoj otvorenosti i “velikim srcima”. Muhamed, kako bi se odužio za sve što im je učinjeno, povremeno volontira u Pomozi.ba i pomaže uposlenicima u njihovom humanitarnom radu, a to mu, kako nam je kazao, dobro dođe i da “skrene misli” od nemilih događaja. Dok čeka da njegove proteze budu gotove, Abdulrahaman čita Kur’an i uči bosanski i engleski jezik. Izvor: Faktor
