Podigneš li ruku ikada da me udariš, iste sekunde spakovat ću kofere i odlazim…

Postavila sam principe u svom životu, još prije braka… Kada sam se udala, postavih principe i u braku, od kojih ne odstupam ni milimetra…
Udata sam žena, već dvadeset godina u braku, majka dvoje djece… Znam šta znači biti supruga i majka… Ali rekoh svome mužu davno jednom, prije dvadeset godina: Podigneš li ruku ikada da me udariš, u afektu, u svađi, dakle samo ako je podigneš, ne moraš me udariti, iste sekunde spakovat ću kofere i odlazim… Uslijedilo je logično pitanje: A gdje ćeš?
-Šta te briga gdje ću?! Prositi po marku, živjeti na kori hljeba, ali živjeti rahat!
Ma da sam desetero djece rodila, odoh! Šta će biti sa djecom? Bit će kako je zakon regulisao, i Bog odredio.
A znate li otkud mi ovaj stav, koji je, na prvu, brutalan? Iz proživljenog djetinjstva, ja sam dijete robinje… Ali zakleh se Bogom da ja ničija robinja neću biti, osim Božija.
Sudite mi zbog mog stava. Nikad ga promijeniti neću. Kažite i mislite šta hoćete, ne dotiče me. Složite se ili nemojte, ne razmišljam o tome.
Odluke o svom životu, donosim sama, svjesna odgovornosti i posljedica.
Vlasnik moje duše je samo Bog.
Razija Čolaković