“Ja sam djevojka u 23. godini života. Bila sam studentica na Američkom univerzitetu. Nisam bila ni potpuno u zabludi, niti sam se u potpunosti pridržavala vjere. Stalno sam bila na sredini između ovo dvoje. Moja porodica je časna i pobožna. Moja majka je poštena i cijenjena, a, također, i otac, koji je preselio još dok sam bila u srednjoj školi. Naša porodica je bila potresena njegovom smrću. Tako sam od malena odgajana da obavljam namaz i da znam šta vodi zadovoljstvu, a šta srdžbi Allaha Uzvišenog. Na Američkom univerzitetu sam živjela u stalnoj borbi sa sobom, jer sam se našla u potpuno drugačijem društvu od onog u kojem sam do tada živjela. U ovom novom društvu je bilo mnogo dobrih Ijudi, a mnogo i loših, srednjih je bilo vrlo malo. Ja sam bila u toj sredini, ali sam sa druge strane obavljala namaze u mesdžidu fakulteta.
Mnogo sam razmišljala o pokrivanju, ali je moja porodica imala različito mišljenje u vezi mog pokrivanja. Govorili su: sve dok ja budem poštena djevojka, odgojena i bojim se Allaha dž.š., pokrivanje nije nešto što je obavezno. Posebno su me od mahrame odvraćali zato što su moja majka, braća i sestre željeli da dobijem posao tamo gdje je nošenje hidžaba zabranjeno.
Jednog dana sam ušla u mesdžid i, nakon što sam obavila namaz, osjetila sam veliku slast i ljepotu. Razmišljala sam, o svom postupku da, kada izađem iz mesdžida, skinem mahramu sa glave. Zar nisam vjernica, žena koju je Allah dz.s. čistu i časnu stvorio? Ovakvo razmišljanje me je dovelo do toga da odlučim da ostanem odjevena i izvan namaza onakva kakva sam u namazu. Otišla sam nadajući se da će me majka, braća i sestre zagrliti i čestitati mi pokrivanje. Ali, nažalost, naišla sam na žestok odgovor, zastrašujući: “Još si mlada, kako možeš to uraditi?!”
Bojala sam se mnogo da će moja majka insistirati da skinem hidžab, a ja sam već bila uvjerena da je to moja obaveza i da je je to ispravno. I stvarno, majka mi je pocijepala knjige, zabranila mi odlazak na fakultet i otjerala me kod tetke, tražeći da se ne vraćam dok ne skinem hidžab. Imala sam puno problema sa majkom i porodicom zbog pokrivanja, jedno vrijeme sam čak osjetila kako propadam i bivam ponižena. Svi su bili protiv mene. Čak su mi svi govorili: “Dok je majka Ijuta na tebe, Allah dz.s. ti neće ukabuliti, prihvatiti, to sto nosiš hidžab, kao i nijedno drugo dobro djelo.”
Osjetila sam kako propadam i bivam uništena. Zar sve sto sam do da žrtvovala zbog hidžaba nije imalo nikakve vrijednosti?! Nisam znala jesam li na putu istine ili ne? Hoću li zadovoljiti majku i skinuti Hhidžab, mada znam da to izaziva srdžbu Gospodara svjetova, Allaha swt, ili treba da ostanem pri svojoj odluci iako ce mi biti zabranjeno studiranje i uskraćivanje džeparca. Dani su prolazili, a pritisak je bivao sve žešći. Ni od svojih prijateljica nisam imala podršku, čak su me i one napadale. Ni sama ne znam kako sam dvije godine ostala pokrivena a da to moja majka nije znala.
Bila sam pokrivena samo van kuće. Skrivala bih hidžab u torbi i, kada bih ušla u taksi, pokrila bih se i tako ostala pokrivena tokom cijelog dana dok se ne bih vratila kući. Drugi su mi govorili da sam munafik, da time dajem pogrešnu sliku o sebi. A moja majka se počela čuditi zbog moje frizure i počela me zapitkivati o njenoj promjeni, kao o tome sto oblačim široku odjeću i, inače o promjeni mog izgleda. A onda je otkrila moje tajno pokrivanje, počela je žestoko navaljivati na mene sve dok nisam skinula hidžab. Moj život je postao zbrkan.
Nisam bila sigurna u ono sto radim. Osjećala sam se bez hidžaba kao naga, bez odjeće. Kao da imam dvije ličnosti i da ce mi Allah prigovoriti, jer nisam uradila ono sto je ispravno. Posljedica ovog udarca i gubljenja povjerenja u majku i porodicu je da sam se počela suprotno ponašati. Nisam se vise pridržavala vjere. Osjetila sam krivicu za svoje postupke zato sto nisam ispunila očekivanja svoje majke.
Ali to je bilo samo osjećanje, jer nije bilo nikoga u tom trenutku da me podrži. Nakon toga sam završila studije i diplomirala. Počela sam se ponašati i raditi onako kako je moja porodica željela. S vremena na vrijeme bi me zahvatio period kada bih samo plakala i željela da se odvojim od svijeta.
Tražim od svakog oca i majke da pomognu svojoj djeci. To isto tražim i od brace i sestara, i od cijele porodice, jer je njihov utjecaj jak i može biti presudan u donošenju važnih odluka.”
Iz knjige “Govor srca”
______________________________________________
Allaha Uzvišenog molimo da se smiluje svima onima koji se nalaze u sličnim iskušenjima, da im podari snage da izdrže i da ne popuste, te da im podari izlaz i zamjeni stanje boljim! Savjetujemo im da pogledaju ovaj donji video, uz napomenu da mudro i blago postupaju sa svojom familijom koja pokazuje nerazumijevanje prema njima, jer sa grubošću se ne može mnogo postići… ali istovremeno se treba biti odlučno, jer Allah, svt, je najpreči.
n-um
