Avdo Palić je bio pukovnik Armije R BiH i glavnokomandujući odbrane Žepe tokom Agresije. Na pregovorima o evakuaciji civila iz zaštićene zone Žepa, 27. jula 1995. godine, u ukrajinskom kampu UNPROFOR-a na Bokšanici kod Žepe, zajedno s Palićem, kukavički su zarobljeni i Mehmed Hajrić i Amir Imamović, članovi ratnog Predsjedništva Žepe.
Palić je iz Žepe odveden 4. avgusta u tajni vojni zatvor u Bijeljini, odakle ga je 5. septembra 1995. godine, po naređenju Glavnog štaba Vojske RS, na razmjenu zarobljenika odveo kapetan Dragomir Pećanac i pripadnik VRS Željko Mijatović. Upravo se taj datum, 5. septembar smatra danom kada je ubijen. Prema nalazima, odnosno na osnovu posmrtnih ostataka Palića, zaključeno je kako je najvjerovatnije ubijen pucnjem u glavu. Pretpostavlja se da mu je pucano s leđa.
Od pada Srebrenice 11. jula pa sve do 27. jula vodile su se borbe za Žepu, što vojne što diplomatske. Pukovnik Armije RBiH Avdo Palić, komandant Armije RBiH u Žepi, vodio je sve ove bitke. Na kraju, uspio je dogovoriti sa ratnim zločincem Ratkom Mladićem evakuaciju stanovnika Žepe. Evakuacija je počela 25. jula, a završena je 27. jula. Tog dana, jedini koji nije napustio Žepu u konvojima za evakuaciju bio je komandant Avdo Palić. On kao da je znao da će njegov život biti cijena za živote njegovih Žepljaka, civila. Jednom prilikom je rekao, prije odlaska na pregovore sa zločincem Mladićem da je dužan otići na razgovor ako će to spasiti samo jedan dječiji život, dužan je dati i svoj život za taj cilj.
Jedan od onih koji su Avdu posljednji put vidjeli živog i slobodnog jeste Edward Joseph. On je tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu bio dio mirovne misije u našoj zemlji. Inače je Amerikanac, pilot helikoptera u rezervnom sastavu Američke vojske. Kao član humanitarnih misija, služio je i na Kosovu, u Makedoniji, u Afganistanu, na Haitiju… Danas radi na Univerzitetu John Hopkins, u Centru za transatlantske odnose.
Joseph je u vrijeme kada su Bošnjaci protjerani iz Srebrenice bio u UN-ovoj bazi na Aerodromu Dubrave kod Tuzle.
Jasno se sjećam tih slika iz Tuzle. Nismo bili spremni za hiljade ljudi koji dolaze. Stanje u UNPROFOR-u bilo je haotično. Sjećam se žena koje su dolazile i zabrinuto pitale gdje su njihovi muškarci. Naravno, nismo znali odgovor. Sjećam se glasina da su muškarci u drugom kampu, na drugoj lokaciji. Bila je bodljikava žica oko aerodroma, sjećam se žena srednjih godina iz Srebrenice koje su se pokušavale popeti preko bodljikave žice jer su do njih stigle razne glasine, htjele su da vide svoje muževe, sinove, očeve… Naravno, to nisu mogle, ali su pokušavale. Sedmicu poslije vratili smo se u Sarajevo – priča Joseph i nastavlja:
Ratko Mladić poslao je poruku sjedištu UN-a u Sarajevu da će zauzeti Žepu. Naglasio je da dva službenika UN-a trebaju doći tamo, nadzirati i koordinirati evakuaciju Žepe.
Budući da su imali dosta iskustva u protekle tri ratne godine, Edward Joseph i još jedan njegov kolega upućeni su potom u Žepu da koordiniraju evakuaciju civila. Joseph ističe da ih je UN u početku odbijao poslati u Žepu, jer nisu htjeli da se petljaju u “etničke sukobe”.
Nisam imao dilema, upravo sam bio vidio šta se dogodilo sa ženama koje su došle iz Srebrenice. Bile su traumatizirane, neke od njih i silovane, to je bilo grozno traumatično iskustvo. Smatrao sam da možda možemo spriječiti nova silovanje žena, da damo sve od sebe da sve izvedemo kako najbolje možemo. U tom trenutku nismo znali za masakr u Srebrenici, to je bila misterija. Pitao sam se šta se desilo s muškarcima iz Srebrenice, žene su došle, ali muškaraca nema. Sjećam se da sam pitao Mladića šta je s muškarcima, on je samo rekao: ‘Oni su odlučili ići pješke.’ Nismo imali nikakvih podataka niti dokaza šta se desilo. Pitao sam se zašto bi Mladić bosanskim muškarcima, koji su borci, dopustio da slobodno prođu do Tuzle i da se priključe Armiji RBiH, zašto bi to uradio. Bio sam skeptičan prema tome, ali nismo znali za njegove planove.
Meni i mom kolegi bilo je izuzetno teško tih dana kretati se kroz Republiku srpsku, iako smo imali Mladićevu dozvolu. Srpski vojnici stalno su nam pravili probleme, nismo mogli vjerovati da ima toliko punktova za provjeru. Nevjerovatno je da smo uopće stigli do Žepe, sami nas dvojica.
Mladić je pokrenuo veliku akciju psihološkog rata kombiniranu sa stalnim granatiranjem Žepe. Pozivao je razglasom na predaju. Kad smo sjeli za sto da s njim pregovaramo, okolo su bili tjelohranitelji, kao dobermani spremni da odmah napadnu i rastrgaju. Jedan od njegovih vojnika imao je videokameru. Znao sam da želi te snimke s predstavnicima UN-a iskoristiti kao propagandu. Šapnuo sam kolegi: ‘Ne smiješi se’, imamo zadatak koji trebamo obaviti i bilo bi glupo da ostavimo ljude u opasnosti, ne želim da neko stekne dojam da pomažemo Mladiću. Mladić je čuo i pitao jesam li mu šta rekao, kažem: ‘Ne, ništa važno.’ Izvinio sam mu se. Tada je opet počela artiljerijska paljba na Žepu i tražio je da se predaju. Vratili smo se dolje u Žepu. Žepa je predivna, šumovita, šarmantno malo mjesto. Bilo je to veoma stresno iskustvo, jer ljudski životi bili su u pitanju. Nalazili su se u ekstremno teškoj poziciji, veoma sličnoj onoj u Srebrenici.
Avdo Palić bio je nevjerovatan čovjek. Bio je sam, nije bilo vojnika uz njega, poslao ih je gore u šumu. Srbi su bili uplašeni bez obzira na sve prednosti koje su imali u naoružanju i broju vojnika. Bili su veoma nervozni. Diskutiralo se o predaji, odnosno o razmjeni. To je dogovarano u Sarajevu, da Bošnjaci puste neke srpske zarobljenike u zamjenu za propuštanje vojnika iz Žepe. Bio sam skeptičan u vezi s tim. Pitao sam Mladića hoće li doista pustiti UN da evakuira i vojnike. Nikad neću zaboraviti njegov ironični odgovor. ‘Da, osim ratnih zločinaca’, rekao mi je. Naš prvi zadatak bio je da evakuiramo djecu, žene i ranjenike. Znajući šta se dešavalo sa ženama iz Srebrenice, da su mnoge silovane i nestale, napravili smo zajedno s UN vojnicima koji su bili u Žepi, tu je bio ukrajinski bataljon, sistem po kojem se trebalo upisati ime svakog ko je evakuiran, ko je ušao u autobus, da znamo ako neko nestane.
‘Mi znamo ko je ušao i vi to znate i odgovarate za to ako se neko ne pojavi na slobodnoj teritoriji.’ To nam je bila jedina šansa da preveniramo zločine koliko-toliko. Dobili smo nalog da u skladu s međunarodnim humanitarnim pravom pitamo svakoga odlazi li svojom slobodnom voljom. Jedna žena odgovorila mi je potvrdno, a zatim sam naišao na grupu žena i jedna je rekla: ‘Ne, ali ako ostanem, neće imati ko da me zaštiti.’ Naravno da nisu odlazili svojom voljom, nije bilo smisla to ni pitati; bili su prisiljeni da odu. U suprotnom, bili bi ubijeni.
Bilo je ponižavajuće nastaviti tu anketu. Palić je bio tu, taj dan kada smo popisivali. Navečer je otišao u šumu, ali je bio tu tokom dana. Bio je nejverovatan, klasični bosanski sin. Sjedio je sa srpskim oficirima sam, bez ikog od vojnika. On sam, moj kolega i ja, predstavnici ukrajinskog bataljona i Srbi za stolom. Počela je priča o ratu, ko je šta uradio, za šta je ko kriv… Palić je bio direktan u razgovoru o ratu. Ni u jednom trenutku nije dopustio da ga Srbi ponižavaju, bio je hrabar. Iako se Žepa kompletna predala, bio je nevjerovatan. Najviše je bio zabrinut za evakuaciju ljudi koja je trajala nekoliko dana. Bilo je vruće i stresno. Nekima liječnici nisu procijenili da su teški ranjenici pa nisu mogli biti evakuirani. Palić je brinuo za njih. Rekao sam Zdravku Tolimiru (osuđenom za ratne zločine u Srebrenici, op. a.) da želim da i njih evakuiramo i on je to odobrio. Da su ostali, vjerovatno bi većina bila pogubljena.
Kao što rekoh, Palić je bio nevjerovatno hrabar, ostao je tu do kraja, do posljednjeg konvoja. Srbi su ga prevarili. Nakon što je posljednji autobus otišao, još su se vodili pregovori o razmjeni zarobljenika. Bio sam skeptičan u vezi s tim. U jednom trenutku došli su naoružani ljudi, vrlo agresivni, do UNPROFOR-ovog kampa u kojem su se održavali pregovori. Tražili su Avdu Palića. Uzeli su ga i svezali. Odmah smo javili u sjedište UN-a šta se dogodilo, a zatim smo ušli u vozilo i krenuli za kolima u koja su stavili Palića. Htjeli smo da vidimo gdje ga vode, šta će uraditi. Nismo mogli dopustiti da tek tako odvedu pukovnika. Došli smo do Mladića i pitali ga šta se desilo s Palićem, a on nam je dao smiješan odgovor, to je bio potpuni nonsens, rekao je da je Palić pobjegao. Naravno, mi smo znali da su ga oni odveli, piše Jakub Salkić za Stav.
