Prošli bajram sam se spremao ovako cijelo veče, znam da zaspati nisam mogao od ushićenja. Babo mi je rekao da sam ja dijete koje najviše raduje Bajramu od sve djece koju zna. Babo je imao samo mene od djece, a u komšiluku je uvijek bila graja. Djeca bi uoči Bajrama dobijala svečana odijela da ih sutradan obuku, svi bi se sređivali.
Babo mi je kupio bijelu svečanu košulju i neke hlače s tregerima onim, jer je vidio u nekom filmu kod jednog djeteta pa mu se to dopalo. Kaže babo:“Bit’ ćeš mi gospodin, nećeš svakakav hodat’, valja ti se na Bajram sredit’.„
Još od kako je majka umrla, Bajram nam više nije isti. Nekako posebno zbliži mene i oca, valjda jer smo svjesni da smo ostali sami jedno drugom da dijelimo radost. Ujutru ja poranim, a ono babo već ustao ranije, pa mene čeka da ustanem. Bude mi uvijek malo krivo, jer često poželim da ja ustanem prvi. Spremimo se pa u džamiju na sabah, pa na Bajram. Bude malo svijeta u džamiji na sabahu, većinom dođu na Bajram, al’ babo mi kaže da je tako bolje, jer i njega je njegov otac učio da ne propusta sabah namaze, jer Allahu smo draži tako. Kada bi klanjali Bajram, prvo bi svog babu zagrlio i poljubio ga, te mu čestitao, a babo bi mi kupio raznoraznih slatkiša od halve, ciglica crvenih, lizala i ostalog što se prodaje ispred džamije. Čestitali bi i ostalima Bajram ispred džamije, prijateljima i poznanicima i onda bi se zaputili kući, zalili sebi kahvu i bajramovali. Doduše uvijek navrati talas neki, pa nas podsjeti na majku koja nije s nama tu, al’ kaže babo da ona nas ceka u džennetu da bajramujemo. Ja se jako veselim tim Bajramima i jedva čekam da zagrlim opet majku i da joj čestitam Bajram.
Ja ću sutra ako Bog da dočekati da ujutru ustanem prvi…jer u mojoj kući više nema ko da ustane sa mnom…
Nema više babe mog…sa kim ovaj Bajram da slavim?
Otišao je kod majke, da bajramuju, Bog je tako htio…mene su ostavili ovdje da osjetim i onu tužniju stranu Bajrama..
Ja ću sutra poranit na sabah, kako me babo učio…zadesi se ispred džamije tu i tamo poneki prijatelj kome ću čestitati Bajram, i onda svi svojim kućama.
Ostala djeca ce i ove godine da dobiju slatkise…neka, ja ću ih sam sebi uzet…iako to ne može zamijeniti mog babu…
Kad dođem kući zalit ću sebi kahvu i ostaviti još dva fildžana da ne budem sam…učit ću dove za babu i majku. Ja se veselim našem prvom sljedećem Bajramu zajednickom ako Bog da na tom boljem mjestu, jer ja ovdje nemam više sa kim Bajram da slavim.
Gledam svoje vršnjake kako se bezobzirno ponašaju prema svojim roditeljima. Rado bi im objasnio koliko vrijedi porodica, al’ su oni nemarni.
Moji su roditelji preselili rano i plašim se da im se nisam stigao odužit. Uvijek zaplačem kad procitam ajet iz Kur’ana:
„ Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uh!” i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim.
Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: “Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!” (Al-Isra’ ; Kur’an)
Iskušenja će još biti mnogo, al’ nagrada je neminovna. Ja ću možda izgubiti dunjaluk, al’ ne smijem dozvolit da izgubim i ahiret. Ne smijem, jer su sva moja iskušenja staža do moje nagrade ako se strpim. Ne smijem izgubit ahiret, želim Bajram da dočekam sa svojima, porodično, barem još jednom, oni mene čekaju..i tu mi je snaga da budem jak vjernik i još bolji insan. Naučio sam rano cijenit stvari u životu, jer je tako Allah dž.s htio, On ima planove za mene i On zna šta je najbolje za mene.
Za Akos.bA piše: Admir Mukinović
