Ahmed je imao 11 godina kada ga je njegova samohrana majka dovezla na njegov prvi čas kiraeta. Inače sam volio da učenici, naročito dječaci, počnu u ranijem dobu što sam objasnio i Ahmedu. Ali Ahmed je kazao da je san njegove majke da ga čuje kako uči Kur’an te sam ga uzeo za učenika.
Ahmed je počeo sa svojim časovima kiraeta i od početka sam mislio da je beznadežan poduhvat. Koliko god da se trudio nedostajao mu je smisao za učenje i nije uspijevao da prepozna slova. Ali, on je poslušno učio Kur’an što sam zahtijevao od svih svojih učenika. Tokom mjeseci je pokušavao i pokušavao dok sam ja slušao i ustuknjivao i pokušavao da ga ohrabrim. Na kraju svake sedmice učenja on bi uvijek kazao: “Moja majka će me jednog dana čuti kako učim Kur’an”. Ali izgledalo je beznadežno. On jednostavno nije imao urođenu sposobnost. Njegovu majku sam poznavao samo iz daljine kada bi ga dobacila u starom autu ili čekala da ga pokupi s časa. Uvijek bi mahnula i nasmiješila se, ali nikada nije ušla.
Jednog dana Ahmed je prestao da dolazi na časove. Mislio sam da ga pozovem, ali sam pretpostavio da je zbog nedostatka sposobnosti odlučio da nastavi negdje drugo. Također mi je bilo drago što je prestao dolaziti. Bio je jako loša reklama za moje podučavanje.
Nekoliko sedmica kasnije poslao sam roditeljima pozivnicu za priredbu gdje su učenici trebali da se predstave sa svojim učenjem. Na moje iznenađenje Ahmed, koji je također dobio pozivnicu, me je upitao da li bi on mogao da učestvuje. Rekao sam mu da je to namijenjeno za učenike koji pohađaju nastavu i budući da je on odustao nije baš kvalifikovan. On je kazao da mu je mama bila bolesna i da nije mogla da ga dovodi na časove kiraeta, ali da je vježbao.
“Šejh… ja samo želim da učim”, insistirao je on. Ne znam šta se dogodilo te sam dozvolio da učestvuje u priredbi. Možda njegova upornost ili nešto unutar mene što mi je kazalo da će sve biti u redu.
Došla je noć priredbe. Sportska dvorana gimnazije je bila prepuna roditelja, prijatelja i rodbine. Stavio sam Ahmeda kao posljednjeg u programu prije nego što sam trebao izaći i zahvaliti se svim učenicima. Mislio sam da se ništa loše ne može dogoditi na kraju programa i da uvijek njegovo loše učenje mogu spasiti svojim izlaskom.
Priredba je prošla bez problema. Učenici su vježbali i to se vidjelo. Onda je Ahmed izašao na pozornicu. Odjeća mu je bila pogužvana, a kosa mu je izgledala kao da je kroz nju prošao mikser te je zamrsio.
“Zašto se nije dotjerao kao i svi ostali učenici?”, pomislio sam.
“Zašto njegova majka barem nije počešljala njegovu kosu za ovu posebnu noć?”
Počeo je. Bio sam iznenađen kada je objavio da je izabrao da uči suru el-Kehf. Nisam bio spreman na ono što sam zatim čuo. Njegovo učenje je bilo savršeno. Nikada nisam čuo da dijete njegove dobi tako dobro uči Kur’an. Nakon šest ipo minuta Ahmed je završio. Preplavljen emocijama i u suzama istrčao sam na pozornicu i oduševljeno zagrlio Ahmeda.
“Ahmede, nikada ranije te nisam čuo da tako učiš. Kako si uspio?”
Preko mikrofona Ahmed je objasnio:
“Pa, šejh… sjećaš se da sam ti kazao da je moja mama bolesna? Pa, ona je imala rak i preselila je jutros. Ona je rođena gluha tako da je večeras po prvi put čula kako učim Kur’an. Želio sam da to bude posebno”.
U cijeloj sali nije bilo nikoga ko je bio suhog oka. Dok su ljudi iz socijalne službe odvodili Ahmeda sa pozornice primijetio sam da su čak i njihove oči bile crvene i otečene i pomislio sam koliko je moj život obogaćen činjenicom da sam uzeo Ahmeda za učenika. On je bio učitelj, a ja učenik.
On je taj koji me je naučio značenju ustrajnosti i ljubavi i vjerovanja u sebe i šta znači kada dadnete nekome šansu čak iako ne znate zašto.
IslamBosna.ba
