Tog hladnog popodneva, kisa je padala kao nikad do tada. Vozila sam ka izlazu iz grada i zurila na sastanak, te zbog kasnjenja nisam obracala paznju na vodene lokve na putu, niti imala vremena zaobilazit velike rupe na ostecenom asfaltu. Velikom brzinom prelazeci tako preko jedne lokve, sa zakasnjenjem primjetih da sam bukvalno zalila prljavom vodom mladu djevojku koja je stajala pored puta. Na sljedecem prosirenju sam se okrenula i vratila u namjeri da joj se izvinem i ponudim da je povezem do mjesta na koje se uputila.
Ubrzo se nadjoh na istom mjestu na kojem je jos uvijek stajala i maramicama brisala vodu sa obnazenog tijela. Prisla sam i izvinula se objasnjavajuci da je kasnjsenje na sastanak razlog sto sam je tako isprskala. Ona je obarala pogled i pokusavala navuci kratku suknjicu koja nije bila dovoljna ni da prekrije donji ves, a kamoli nesto vise. Rekla je da mi oprasta, a moju ponudu da je povezem tamo gdje je krenula, brzo i nervozno je odbila objasnjavajuci da nekog ceka. Bila sam uporna nudeci joj da sjedne kod mene u auto pa da zajedno tog nekog sacekamo kako se nebi dalje onako mokra smrzavala, ali moje prisustvo je njoj ocigledno smetalo, pa sam krenula jos jednom se izvinjavajuci i nudeci mobitel ako nema kredita da pozovemo onoga koga ceka…
Usla sam u auto i telefonirala da opravdam kasnjenje na sastanak i tamam kada sam krenula, vidim kako staje automobil u kome su se nalazila dvojica mladica te kroz otvoren prozor cujem da je pitaju za „cijenu“. Tek tada shvatih da je ova veoma mlada djevojka ustvari prostitutka i srce mi poce ubrzano kucati. Izasla sam iz auta placuci, a ona je pozurila da udje kod onih mladica. Zamolila sam vozaca da otvori prozor i dala joj svoj broj telefona, te zamolila da mi se javi da odemo negdje na kahvu.
Bilo mi je jako tesko. Nisam mogla da vjerujem da jedna tako lijepa i mlada djevojka moze sebe ovako ponizavati i izlagati opasnostima i prljavstinama prostitucije. Narednih dana sam jako cesto u razlicitom vremenu prolazila pored mjesta na kome sam je srela, ali je vise nije bilo. Molila sam Allaha da je nadjem, ali na njenom mjestu su bile neke druge, starije zene. Napisala sam joj veliko pismo i uvijek ga sa sobom nosila, pripremila sam i CD predavanja u namjeri da joj poklonim, ali uzalud sve, nje i dalje nije bilo.
Bila sam izgubila nadu da cu je ikada vise vidjeti, ali jednog dana, u sasvim drugom kantonu i gradu, opet pored puta, primjetih je kako stoji, nekako tuzna, a na licu joj se primjetio umor i bol… Parkirala sam auto malo dalje od nje, uzela pismo i CD i prisla joj nazivajuci selam, na sta je ona uzvratila ispravnim odgovorom, sto me jos vise zabolilo jer sam se uvjerila da je muslimanka. Pitala sam je kada cemo na onu kahvu, a ona je samo oborila pogled a niz lice su skliznule dvije krupne suze i odbila je taj poziv.
Nisam htjela da insistiram, dala sam joj pismo i CD i zamolila je da me nazove ako zeli da razogvaramo. Na rastanku sam joj porucila da se pripazi da je melek smrti ne zatekne u ovom stanju i da trazi od Allaha oprost i pomoc da izadje iz stanja u kome se nasla.
Prolazilo je vrijeme, a ja se uzalud radovala svakom nepoznatom broju na displeju mog telefona, nadajuci se da ce me nazvati ta nepoznata djevojka kojoj ni ime nisam znala. Prosle su i dvije godine, a nadu u poziv sam potpuno izgubila. Gledala sam pored puta sve zene koje stoje, ali nje nije bilo i koliko god sam se radovala sto je ne vidim u haramu, isto tako sam strahovala da je necu vidjeti negdje u „crnoj hronici“.
Jednog dana dobila sam poruku od nepoznate sestre, koja je iskazala posebno postovanje i ljubav u ime Allaha prema meni, te me pitala da li mozemo da se vidimo. Pristala sam bez razmisljanja, jer jako volim svaku sestru muslimanku. Otisla sam u zakazano vrijeme na dogovoreno mjesto. Konobarica u slasticarnoj mi rece da me moja prijateljica vec ceka. Bila je to lijepo pokrivena sestra sa malenim djecakom. Poselamile smo se i zapocele razogovor kako bi se malo bolje upoznale. Dok smo razgovarale, imala sam osjecaj kao da se godinama poznajemo, lice mi je djelovalo nekako poznato kao i glas pa sam joj to i rekla.
Pocela je da drhti, a kahvom, koju je drzala u ruci, polila je bijeli stonjak na stolu. Rukama je prekrila lice i pocela da place, jecala je tako jako da se i sincic rasplakao, a gosti u slasticarnoj su prekinuli zapocete razgovore i gledali u nas sa cudjenjem. Nakon sto se malo smirila, prvo mi je rekla: “Davno si ti mene na ovu kahvu pozvala. Ja sam ona koju si pored puta autom isprskala.“ U tom trenutku sam imala osjecaj da se sve oko mene okrece, nisam mogla da vjerujem svojim ocima, ali ipak vidim. Da, to je ono isto lice, samo sada izgleda starije, ozbiljnije, ali puno, puno ljepse. One iste oci, ali vedrije, bistrije i jasan pogled. Allahu ekber! Bezbroj puta sam samo to ponavljala.
Nakon smirivanja emocija, ispricala mi je svoju zivotnu pricu koja se moze u najkracem opisati: Bila je veoma stidna i prijatelji su je zbog toga nazivali „zaostalom“ i „podivljalom“, pa je ona da bi im se dodvorila pocela da radi vise i gore nego sto rade njene prijateljice. Pocela je da daje nemoralne oglase u novinama i tako krene prljavom stazom. Nakon odredjenog vremena shvatila je da je tada jos vise odbijaju, pa je onda odlazila u druge gradove pored puta na mjesta gdje stoje druge prostitutke, dok je roditeljima lagala da radi u nekoj firmi. Ubrzo se navikla na novac i slavu i to je sprecavalo da se vrati sa pogresnog puta, iako je bila svjesna svojih gresaka i posljedica koje takav zivot nosi…
Jednog dana, tesko se razbolila i uplasila da nije obolila od neke spolne, neizlijecive bolesti, te se jako uplasila za svoj zivot. Pronasla je ono pismo koje sam joj pisala i pocela da razmislja o svojim grijesima i kazni koju zasluzuje i koja je ceka. Dok je cekala rezultate analize krvi, ucinila je iskreno teobu i iskerno se pokajala za svoje grijehe. Nakon sto su dosli rezultati koji su negirali spolno oboljenje, zahvalila je Allahu sto je zastitio od ponizenja, stavila hidzab i posvetila se pokornosti Allahu.
Milostivi joj je poslao muza, koji je takodje imao buran zivot i iskreno spoznao vrijednost imana, te sada u zajednickoj bracnoj harmoniji i sreci potpomazu jedno drugom na putu ka Dzennetu. Elhamdulillah!
Nađa Dizdarević
