Sellam prijatelju ! Ode i ti, a rekao si nikad nećeš.
Odoh. Nisam mogao više gledati kako mi rodnu grudu pljuju, nisam mogao više živjeti u zemlji koja je Bosna i Hercegovina samo dok igra državna reprezentacija. Nisam, jarane mogao svašta toga.
Znaš onomad, kad sam ja sa diplomom završenog fakulteta, otišao pravo u Općinu, onako još pod dojmom rata, još pod dojmom onog povika : “Tekbir! “ I rekao sam tad ; „Ja bih radio“. Znaš šta su me tad pitali? U kojoj sam stranci… To su pitali čovjeka koji u tijelu nosi gelere, koji je nosio mrtvog prijatelja tri kilometra, da ga mati sahrani. To su pitali!!!! I pređoh preko toga. Osim što sam im opsovao krajiški glasno, otišao sam i zaposlio se. Dvadeset godina sam se pravio gluh i slijep. Na mrtvo ime se zakačio svakim ko bi opsovao moju Bosnu. Branio sam i u miru, bez puške ovaj napaćeni komad zemlje. I plakao svaki put kad bih saznao da neko odlazi zauvijek iz svog rodnog kraja. I tražio opravdanja, zaustavljao, pa mogu reći mase. Govorio sam o prosperitetu, o tvornicama koje treba pokrenuti. Govorio da je grijeh napuštati zemlju, za koju su toliki dali živote. I grijeh je…
Dvadeset godina pravim se da ne vidim da se upošljavaju podobni, a sposobni razapinju. Dvadeset godina plaćam doktorima, da odobre liječenje u Gati mojoj materi, jer mi jadna hodati ne može, JA PLAĆAM DA BOLESNA ŽENA DOBIJE POTREBAN TRETMAN LJEČILIŠTA, mati je, ne mogu odbiti njene molbe ; „Sinko ako ne platiš, neće odobriti, ja ti ovako više ne mogu“. Ko bi materi odbio… A opet, lječilište puno, ni sobe slobodne nema, plati sin i sobu materi. Istu onu u kojoj je u ratu ponekad spavao.
Kupuju se diplome, ja opet prećutim. Ali moj brat, teškom mukom našeg oca, svojim danonoćnim učenjem završio fakultet, traži posao, nema. A oni s kupljenim diplomama, čak do ministarstava dođoše. Ode i on. Brat moj, krilo moje,braco kojeg sam čuvao od granata i nisam dao da ga četnici dođu zaklati, ode u džahilajet sam….
Kad sam odlučio otići? Ne znam, dal’ onog dana kad su me pitali u kojoj sam stranci ili kad mi kćerku upitaše jel joj otac vehabija kad ona ide u džamiju. Moju mezimicu pitati, mojom se mezimicom šprdati i to znaš li ko? Vjernici tobožnji. Ja sam prijatelju osamdeset i neke hatme dao, ja sam rođen u kući gdje se vjera prakticirala odvajkada, ja Ramazan mjesec od šeste godine postim i sad ko nekim me vehabijom prozvaše. Djete mi dirnuše, vjeru mi sakate. Ne četnici, ne ustaše. „Naši“. Naši sakate.
Ili onda kad me sin upita; „Babo koji su naši?“ A ja mu ne znadoh dati odgovor. Možda sam tad odlučio otići… Ne znam.
Allahimanet prijatelju,
Nije mi lijepo tamo gdje sam.
Ako osjetiš da miriši naša Bosna i Hercegovina, javi mi. Možda dođem da umrem tamo gdje sam jednom već umro.
A.D.cazin.ba
