“Kada u jednoj zajednici kao što je Prijedor u kratkom roku bude ubijeno 1.500 ljudi, a više hiljada se izgladnjuje, ponižava ili ih neko muči u užasnim zatvorima, kada je većina njihovih domova razrušena, džamije sravnjene sa zemljom, namjera da se ta zajednica uništi je nesumnjiva. Riječ koja se koristi za takvu namjeru je genocid”, precizirao je tužilac Tieger.
Tužilaštvo se bavilo i opsadom Sarajeva koja je bila teror uzrokovan snajperima i granatama te bio uperen protiv civilnog stanovništva grada, a za koje je odgovoran Mladić.
“Mladić je odgovoran za kampanju u Sarajevu, jer je bio zadužen za nju i rukovodio snagama koje su je sprovodile… Koristio je Sarajevo tačku pritiska, koji su mogli pojačavati kako bi ostvarivali ciljeve u velikim dijelovima Bosne”, rekao je tužilac Adam Weber.
Prikazani su i brojni snimci masakara i ranjenih civila među kojima i onaj na Markalama 28. avgusta 1995. godine, te granatiranja u kojima su žrtve bila djeca.
“Cilj kome su težili Mladić i Sarajevsko-romanijski korpus bio je da svaki stanovnik Sarajeva osjeti da nije zaštićen. Ove aktivnosti sprovođene su da bi se povećala bespomoćnost stanovništva i nisu imali vojnog opravdanja”, dodao je Weber.
U izlaganju završnih riječi tužilac Arthur Traldi kao primjere etničkog čišćenja koje se postiglo kroz zločine naveo je opštine Sanski Most, Ključ i Rogaticu.
Kada je riječ o optužbama za istrebljenje i ubistvo, tužilac Traldi je za primjer naveo zločine u Vlasenici i Foči, koja je tokom rata postala potpuno Srpska, a njena demografska sruktura potpuno je izmijenjena.
“Taj preobražaj koji su učesnici u UZP-u (udruženi zločinački poduhvat) uključujući i Karadžića (Radovan) i Krajišnika (Momčilo) slavili u više navrata postignut je kroz masovno etničko čišćenje, uključujući i zatvaranje i zlostavljanje više hiljada nesrba u KP domu u Foči primjenom obrasca posebno brutalnog seksualnog zlostavljanja nad malobrojnim preostalim muslimankama iz Foče. Posljedice ove kampanje bile su razorne. Stotine zarobljenika u KP domu je ubijeno”, istakao je Arthur Traldi.
Zlostavljanje nesrba pod komandom Ratka Mladića
Zlostavljanje nesrba pod komandom Ratka Mladića
Navodeći primjer kojim se srpske snage hvale ostankom 3.000 nesrba u Sanskom Mostu, tužilac Arthur Traldi istakao je kako je to veliki nesrazmjer u odnosu na to koliko ih je bilo.
“Tri hiljade ostale od 28.000. Kad budete razmišljali o tome kako je došlo do promjene uzmite u obzir da je sam Davidović priznao da su vlasti u Sanskom Mostu zauzele stav da svakoga koga se smatra nelojalnom srpskim vlastima treba protjerati”, kazao je Traldi.
Naveo je i primjer sela Hrustovo, kao jedan od najgorih masakara u kojem je u garaži u selu ubijeno 29 muslimanskih žena i djece. Takođe je pomenuo i odluku Kriznog štaba da se u logor Manjača šalju političari, nacionalni ekstremisti i nepoželjni na opštini Sanski Most, što se odnosi na nesrpsko stanovništvo.
Jedan od primjera etničkog čišćenja, prema navodima Tužilaštva je i opština Rogatica, gdje su navedeni zločini mučenja i silovanja u Rasadniku i školi Veljko Vlahović.
Masakr na opštini Kotor Varoš
Tužilaštvo se bavilo i prikrivanjem zločina, te neprocesuiranjem, iako je bilo poznato ko su počinioci i žrtve.
“Dok su prikrivali zločine, Mladić i drugi učesnici u UZP-u su radili na tome da faktičko stanje etničkog čišćenja postane trajno”, rekao tužilac Traldi.
Kao primjere prikrivanja i neprocesuiranja navedeni su zločini u Škrljevitoj, ubistva 80 osoba u Velagićevu, kao i masakr u Briševu.
“U selu Briševo su svi znali za masakr – VRS (Vojska Republike Srpske), civilne vlasti, MUP (Ministarstvo unutrašnjih poslova), ali niko od počinioca nije kažnjen”, rekao je tužilac.
Takođe je pomenut i masakr na opštini Kotor Varoš koji se dogodio u školi u Grabovici kada su pohvatani muškarci i žene koji su kasnije razdvojeni, te kada je više od 150 muškaraca ubijeno, a svjedoci odbrane su potvrdili kako su ih pripadnici VRS-a sproveli u školu u Grabovici i bili odgovorni za njih.
“Niko nije kažnjen za krivična djela počinjena u Batkoviću, iako su uprava logora i vojni sud znali za brutalna ubistva pogotovo u Žitoprometu tokom prinudnog rada”, naveo je tužilac, te podsjetio da su brojni vojnici bili prisiljeni da prikrivaju načine na koji su zarobljenici umirali.
Iznošenje završnih riječi Tužilaštva biće nastavljeno još sutra, nakon čega će izlaganje započeti Mladićeva odbrana.
“Neće nikome faliti dlaka s glave”
Od 1995. godine cijeli svijet gleda u Ratka Mladića kao najodogovorniju osobu za brojne ratne zločine u BiH, te na genocid u Srebrenici. O tome govore i brojni svjedoci, objavljene knjige, medijski zapisi. Međutim, njemu presuda nikada nije izrečena iako je uhapšen još 2011. godine nakon što se godinama krio. Ovih dana, dok se Mladiću iznose završne riječi u Haškom tribunalu, preživjeli se prisjećaju trenutaka kada su se s njim susreli.
Hajra Ćatić nikada nije pronašla kosti svoga sina Nine, ali prisjeća se svake Mladićeve riječi kada je u Srebrenici hrabrio žene i djecu, a u večernjim satima njegovi vojnici odvodili muškarce.
“Mog muža su odveli u Potočare. Meni su rekli da idem i da će moj muž doći za mnom. Ja sam njih pitala kuda će s njim kada je čovjek bolestan. Mene je jedan od njih tada tisnuo kundakom od puške. Posrnula sam i pala. Vidjela sam onda kada su ga odveli u onu bijelu kuću. Ja sam spavala u jednom napuštenom autobusu. Nije tu bilo ni sjedišta nego smo mi tu stavili sijeno. Samo što smo se smirili, čuli smo vrisku, a to su u toku noći ubijali jer su preko dana srpski vojnici obilazili da vide gdje ima muškaraca. Oni su muškarce odvodili u žitno polje i ubijali ih”, kaže Ćatić.
Hajra Ćatić ističe da joj je u sjećanju ostala upečatljiva Mladićeva dvoličnost.
“Jedna delegacija je išla na pregovore u Bratunac. Međutim, on je njima doslovno rekao ‘ili opstanak ili nestanak’. Ali kada bi bio s narodom u Potočarima nije tako govorio”, navodi Hajra Ćatić.
Hatidža Mehmedović prisjetila se posljednjeg susreta sa svojim sinom i to baš onaj dan kada je Mladić posjetio Srebrenicu.
“Ja sam bila taj dan kada je Mladić ušao u Potočare i kada je rekao da ‘neće nikome faliti dlaka s glave’. On je nama rekao da nas neće dirati iako nas Alija neće. Kao da smo mi nekoga pitali jel’ nas hoće ili neće. Mi nismo živjeli ni u Alijinoj kući, ni u Mladićevoj kući. Mi smo živjeli u svojim kućama koje smo sami izgradili. Međutim, jedan narod je trebalo jednostavno etnički očistiti, da se, što se ne pobije, protjera. Tako im je i uspjelo”, kaže Mehmedović.
Izgleda da je jedan narod trebalo etnički očistiti: Hatidža Mehmedović (na slici: Hatidža Mehmedović gleda u vitrinu u kojoj su fotografije njenih najmilijih)
Izgleda da je jedan narod trebalo etnički očistiti: Hatidža Mehmedović (na slici: Hatidža Mehmedović gleda u vitrinu u kojoj su fotografije njenih najmilijih)
Muharem Sinanović spasio je brojne civilne žrtve u Zvorniku. Ali na hiljade ih je i nestalo i ubijeno. Sinanović nam kaže, zločini u Zvorniku odvijali su se pod Mladićevom odgovornošću čemu i danas svjedoče brojni logori i masovne grobnice na ovom području.
“Kada bi on dolazio u Zvornik, prvo pripremi kamere. Onda uzme neku djecu i neke civile pa ih pomiluje po glavi. Međutim, iza leđa naredi svojim monstrumima da rade svakakve zločine”, riječi su Sinanovića.
Nedim Salaharević iz Vlasenice izgubio je brata Edina koji je bio jedan od najboljih košarkaša. Očekivalo se da baš tih dana, s početka 1992. godine Edin zaigra u košarkaškoj reprezentaciji Jugoslavije, ali je prvo imao želju doći roditeljima u Vlasenicu za Bajram. Tada je i odveden u logor Sušica gdje je mučki, zajedno sa svojim ocem, ubijen.
Te 1992. godine čelni ljudi Košarkaškog saveza Jugoslavije i Srbije su pokušali izvući Edina iz Vlasenice. Čelnici Partizana i Crvene Zvezde su na svoje apele dobili odgovor od Branislava Drakulića, tadašnjeg predsjednika Opštinskog suda u Vlasenici, da su nikakvi Srbi kada se bore za Muslimana. Pravomoćno osuđeni ratni zločinac Predrag Bastah izjavio je kako nijedan Salaharević neće ostati živ.
Kada je Edinovo tijelo pronađeno u jednoj od masovnih grobnica, brojni košarkaški reprezentativci iz Srbije došli su mu odati počast i osuditi zločin koji se dogodio u Vlasenici.
“Sjećam se.. kada sam prvi put čuo za vojsku, nadimak im je bio ‘Mladićevi’. To su bili njegovi početni i brutalni istupi. Vidjelo se odmah što je taj monstrum planirao. U Vlasenici je Mladić bio uzor”, navodi Nedim Salaharević.
Hatidža Mehmedović kaže da se ovih dana, kada bi trebala biti ohrabrena zbog skorašnje presude Ratku Mladiću, osjeća baš kao i onih dana kada je Srebrenica padala. Tvrdi da je to zbog politike, kako svjetskih sila tako i onih koji vode politiku u BiH.
“Tako je valjda trebalo da bude. Da ja nemam pravo imati dijete, da nemam pravo na radost, da nemam pravo imati unuče, da nemam pravo imati normalan život, i za to nema suda”, zaključuje Hatidža Mehmedović.
Dženana Halimović
Novinarka biroa Radija Slobodna Evropa u Sarajevu.
