OSMAČKA ČITAONA
Piše: Adnan Spahić
Zabrinut glas odjeknu selom. To majka Mina doziva svoga sina Ferida, najmlađeg i najdražeg. Dozivala ga je dugo, tražila hitrim pogledom duž cijelih Lika, zabrinuta i uplašena. Na njoj zavraćene šarene dimije, sivkasti džemper i ispod njega bluza istih boja kao i dimije, a u naručju joj njen unuk, Feridov sin, koji je tada imao nepune dvije godine. Trebalo je vratiti krave iz polja, bez obzira što je podne tek prošlo, jer je takav vakat doš’o da ni insan više nije siguran a kamoli stoka. Po cijelom selu se već nekoliko dana samo pričalo i prepričavalo o ratu i o gradovima i selima koji su upotpunosti pali pod komandu neprijateljske vojske.
“Eto me, mati, idem…” – prodera se Ferid, izlazeći iz kuće amidže Safeta sa kojim je razgovarao o svemu ovome što se dešava i što bi se, ne daj Bože, moglo desiti.
Mjesec maj, godina 1992. Sa raznih strana stizale su vijesti o stanju u državi. Posebno su bila u opasnosti mjesta koja su graničila sa neprijateljskom vojskom. Takav slučaj je bio i sa Osmacima. A ne tako davno u ovom mjestu, kada o ratu nije bilo ni riječi, ljudi su živjeli jedni sa drugima, međusobno se poštovali, pa čak i obilazili jedni druge.
Sada je došlo vrijeme da se sazna da li je takvo prijateljstvo među ljudima, kojima je sve različito, ustvari samo čekanje da se stekne mogućnost kako bi se ono moglo prekinuti i zaboraviti…
Prije nego što je krenuo da vrati goveda, Ferid se prvo uvrati u svoju avliju, poljubi u obraz svog sina i kćerku, koja je te godine trebala krenuti u prvi razred, te potom pođe prema osmačkom polju. Nedavno se vratio iz Beograda, gdje je radio u firmi “Mostogradnja”, tako da nije puno vremena provodio sa svojom porodicom. Sada ga je ova ratna opasnost u kojoj se našao cijeli njegov narod zbližila sa njegovim najmilijim.
Ubrzo je stigao do njive u kojoj su mirno pasle njihove dvije krave. Zastao je za trenutak i pogledao uokolo: zelenilo posijanih biljaka već uveliko prekrilo uzoranu zemlju, a tamo dalje ima podosta njiva gdje visoka trava, živica i ostruga pokazuju da tu njivu već dugo niko ne obrađuje. Zanimljivo, pomislio je, kako su te njive koje niko ne obrađuje jednako primjetne kao i one uzorane i posijane. Sjaj jednako privlači kao i rugoba.
Istjerao je goveda iz njive na mali, uski putić koji je vodio do njegove kuće. Krave su išle usporeno, kao razočarane što nisu duže ostale na ispaši. Ferid je držao u desnoj ruci tanki vrbov prut i povremeno je njime zamahivao po leđima goveda. Oborio je pogled ka zemlji i tako pokušao da zaštiti oči od jakog sunca. Odjednom se začu ubrzani zvuk kravljih papaka. Ferid podiže pogled i ugleda nemanji broj vojnika neprijateljske vojske koji ide prema njemu…
Šta i kome može smetati čovjek koji je došao da vrati svoja goveda i koji od oružja ima samo tanki vrbov prut u ruci? Razmišljao je tako dok su ga vojnici vodili zavezanih ruku do kamiona koji je bio parkiran pored osnovne škole u Osmacima. Ispred škole ugleda poveći broj zarobljenih ljudi koji su vjerovatno nedavno uhvaćeni baš kao i on. Među svima njima prepozna dosta svojih prijatelja, rodbine a posebno mu srca zaigra kada ugleda svoga starijeg brata Adema. Nije bio u mogućnosti da mu priđe i da ga priupita gdje su njega zarobili. Vojnici neprijateljske vojske ubrzo narediše da svi zarobljenici uđu u kamion. Adem i Ferid su sada bili blizu jedan drugome. Gdje li ih odvode, pomislili su. Da li je ovo kraj? Šta li je bilo sa njihovim porodicama? Da li su na sigurnom kao što oni nisu? Bezbroj pitanja, niti jedan odgovor.
Nakon što se pope na blagu uzbrdicu, nedaleko odakle su krenuli, vozač kamiona skrenu u desno. Pred njima se ukaza ustanova koju su oduvijek znali, kraj nje nebrojeno puta prolazili kada su za Tuzlu išli, ali u kojoj nikada nisu bili – osmačka čitaona. Odmah im narediše da izađu iz kamiona te ih postrojiše tačno ispred ulaznih vrata čitaone. Onda jedan od glavnih komandira te neprijateljske vojske istupi i reče da niko neće biti povrijeđen, da će svi zarobljenici prenoćiti u ovoj čitaoni i da će sutra biti transportovani do Tuzle, na sigurnu teritoriju. Neopisiv osjećaj sreće i smirenja pojavi se na licima zarobljenika. Jedan poče i da drhti od uzbuđenja. Nikada čovjek ne može svoj život tako voljeti kao onda kad mu je smrt blizu. Ali, ma kako dan jasan da osta… noć tamna mora doći.
I došla je. Lažnim obećanjem ohrabreni zarobljenici sjedili su unutar čitaone, potajno razgovarajući jedan sa drugim. Vani se čulo prisustvo pripadnika neprijateljske vojske. Adem i Ferid sjedoše jedan pored drugoga.
– Gdje tebe uhvatiše, Feride? – upita Adem.
– U polju. Poš’o da vratim krave. A tebe?
– Kod kuće. Nisam uspio pobjeći, znaš da je moja kuća prva na udaru. Šta je bilo sa matere?
– Ne znam, ostali su u Likama. Neće ovo na dobro izaći.
– Hoće… – odgovori Ferid, te pogleda uokolo da vidi da li ga neko posmatra il’ prisluškuje pa nastavi – … jesi vidio onoga komandira što je rek’o da neće niko biti povrijeđen? Eh, to je moj kolega sa posla. Znam ga ja dobro, bili smo skroz dobri jarani dok smo zajedno radili u “Mostogradnji”. Samo što je on bio druge struke, bio betonirač.
– Pa misliš da će nam on pomoći? – zainterisarno upita Adem.
– Hoće, jašta. Pa što ne bi? I ja bih njemu pomog’o da sam na njegovom mjestu, a on na mom.
– Eh, da jesi. Ali nisi, moj Feride…
Noć je potpuno pala. Zarobljenicima se učini da tama te noći nikada nije bila mračnija. Nekako ih je gutala u svoju utrobu iz koje nije bilo izlaza. Negdje u daljini čulo se kako tenkovi livade oru. Glasovi s polja postajali su sve bučniji. Nekontrolisani smijeh, cika i vriska pripadnika neprijateljske vojske sve više i više utišavala je i prekidala rijetke razgovore zarobljenika. U jednom trenutku, otvoriše se vrata od čitaone. Uđe nekoliko naoružanih vojnika. Krv krvavija od svih krvi prosu se po podu čitaone. Jecaj pretučenih zarobljenika bio je jači i glasniji od smijeha koji je dolazio iz vana. Pripadnici neprijateljske vojske dobili su zadatak da što više pretuču zarobljenike kako bi ovi, iz straha da ne umru, mogli otkriti neke informacije koje su njima bile potrebne. Ni Adem ni Ferid nisu bili pošteđeni te torture. Zarobljenici su počeli da otkrivaju sve što znaju. Strah i bol povijaju čovjeka baš kao vjetar travku. Gotovo cijelu noć trajala su mučenja. Vojnici su se po smjenama mijenjali i tako iznalazili različite načine da što surovije maltretiraju zarobljenike. Tek negdje pred zoru prestali su da ulaze. Najteža noć u životu ovih ljudi skoro pa je prošla. Krvavi i iscrpljeni ležali su na podu. Polahko sviće. Sa zemlje nebu postepeno se diže mrak. Da li su mučenja zaista završena? Ili je svako sutra gore od danas?
Prve zrake sunca: 28. maj 1992. godine. Pripadnici neprijateljske vojske izvode iscrpljene zatvorenike ispred čitaone. Opet onaj njihov komandir istupi i reče da im je cilj bio da dobiju određene informacije. Najposlije kaza kako će svi zatovrenici biti prebačeni do Papraće, radi dalje saslušanja. Isti onaj kamion kojim su juče prevezeni do čitaone bijaše parkiran pored ulaza. I opet isto naređenje: potrpati sve zatvorenike u jedan kamion i odvući ih na unaprijed određenu lokaciju. Teškom mukom i sa bolnim izrazom na licu ljudi su ulazili u prikolicu kamiona. Ali, opet, nadali su se da se upravo ukrcavaju na svoju lađu spasa. Adem i Ferid biše među posljednim koji se se popeli na prikolicu. Držali su se jedan drugoga, smatrajući da je tako sigurnije za obojicu. Začu se zvuk motora kamiona. Sve je bilo spremno da krenu prema Papraći. Svi su preživjeli sinošnju torturu i sada idu na neko, za nadati se, sigurnije mjesto. U trenutku kada je vozač kamiona htio da krene, prodera se komandir neprijateljske vojske:
– Stop! Samo malo, šofer!
Većina zatvorenika zadrhta od tog povika. Kao skamenjeni gledali su prema tom čovjeku srednjih godina. A on je gledao prema samo jednoj osobi – njegovom dojučerašnjem radnom kolegi Feridu. Kada ga dobro pogleda i kada se uvjeri da je to zaista on, nastavi ali sada potpuno mirnim glasom:
– Pa to si ti, Feride, ptico moja. Pa što ne kažeš da si i ti među ovim ljudima!
Ferid je pokušao da progovori i da odgovori svom bivšem kolegi. Ali je samo ukočenog pogleda nijemo posmatrao njegov nasmijan izraz lica. Drhtao je od straha, mada je mislio da je to prednost što ga je prepoznao komandir ove vojske koja im odlučuje o njihovoj sudbini. Komandir neprijateljske vojske se potom primače kamionu, te naredi opet mirnim glasom:
– Hajde, silazi sa kamiona. Ne ideš ti nigdje.
Ferid posluša naređenje. Odmah zatim, kamiondžija dobi dozvolu da može krenuti. Adem i Ferid se još jednom pogledaše prije nego što kamion zađe za blagu krivinu. Ispred čitaone sada stoji samo Ferid, klonuo i prestrašen.
Začu se pucanj iz pravca čitaone. Adem se prenu. Da li se to dogodilo ono što nije htio povjerovati da jeste? Kako je mogao čuti i razaznati – neko je ispalio ukupno 6 metaka iz automatske puške. Taj isti broj rupa vidio je, nekoliko godina kasnije, na košulji svoga brata Ferida, čije je posmrtne ostatke pronašao u obližnjoj masovnoj grobnici.
Svi iz Feridove porodice su preživjeli agresiju. Osim njega.
Osmačka čitaona ni do danas nije postala ono što je prvobitno i bila njena namijena – kao mjesto gdje će ljudi moći u miru da čitaju knjige. I danas je ona isto ono jezivo mjesto, koje mi je dovoljan svjedok da zauvijek pamtim jedno: kada sam i kako ostao bez svoga oca. Ja, ona beba od nepune dvije godine sa početka ove priče.
