Imam 19 godina i tek sam završila srednju školu. Uvijek sam imala želju za hidžabom. Postim ramazan već 4 godine uzastopno. Roditelji su mi obavili hadž, ali mama nije pokrivena. Uvijek sam imala iskren nijjet u srcu da stavim maramu jednog dana, ali nisam imala neke podrške u životu koja bi me gurala prema tome. Kroz srednju školu sam prošla razna iskušenja. Kad sam shvatila da su mi sve školske “prijateljice” bile prolazne, svaki izlazak se svede na jedno te isto, zapitala sam se čemu me vodi takav način života, bez namaza, bez hidžaba. Svaki dan isti. Škola, kuća, izlazak.
Jednu noć sam pala Allahu na sedždu i toliko mi je prijalo, toliko mi se duša opustila, oči su mi plakale, ali sam bila rahatnija. Tražila sam od Allaha oprost i bila zahvalna što me On uputio. Shvatila sam vrijednost namaza, života. Shvatila sam da je hidžab zapravo štit. Dosadilo mi je da mi momci prilaze zbog mog izgleda, zbog mog tijela. Nisam htjela dopustiti da me neko vidi bez marame, da me vidi sređenu, da me pozdravi ili dodirne. Dala sam sebi vremena da odlučim da li sam sigurna da želim nositi hidžab. Nisam htjela da se zaletim. Bilo me je strah iskušenja da ne izdržim. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, samo je želja rasla i rasla.
Ni dan nije prošao, da ja ne izađem iz kuće i osjetim duboko tištenje u prsima zbog grijeha kojeg činim. Ali sam shvatila, da sve treba uzimati polako, zalogaj po zalogaj, jer da uzmemo veliki zalogaj udavili bismo se. Vjeru treba proučavati, iz temelja osnovne stvari učiti, i tako sam ja hvala Allahu. Skupljala sam odjeću jedno vrijeme, i kad je došao dan kad sam izašla s maramom, to mi je bio najljepši dan u životu. Suze su mi išle od sreće i osmijeh je bio od uha do uha.
Nema ljepšeg osjećaja izaći iz kuće, znajući da ispunjavaš nešto što je Gospodar tvoj naredio. Vallahi nas je počastio našom odjećom i zaštitio od ružnih pogleda.
Da svakoj sestri Allah olakša stavljanje hidžaba.
Marama je dio mene i hodam ponosno sa propisnom odjećom. Tu čast osjeti samo ona koja je nosi.

Oaza Tuzla