Još jedan mozak ode iz Bugojna, kada će se upaliti alarmi? Pročitajte ovo tužno oproštajno pismo…
Cijeli život je u dva kofera stao.
U jednom nosim uspomene, sjećanja i malo sreće za put. U drugom, onom većem, nosim nadu za bolji svijet, za bolje sutra i za bolji život.
U srcu nosim sve koje volim a koje ostavljam za sobom, sve one koji će u sjenkama noći dolaziti u moj san da mi kažu koliko im nedostajem i koliko mi nedostaju.
A nedostajanja su privilegija onih koji imaju koga da vole, koji imaju čemu da se vrate i koji imaju razlog da se bore.
Odlazim iz zemlje koja je obećala sve a ispunila ništa. Odlazim iz zemlje gdje je život patnja, gdje su tri obroka na dan luksuz, gdje siromašni sanjaju a bogati žive njihove snove. Možda jednog dana obećanja postanu stvarnost, laži postanu istina, licemjeri postanu ljudi a naša Bosna postane ono što je oduvijek trebala biti. Možda se tog dana mnogi od nas vrate…
Ahmed Škandrić
