Već dugo radim posao gasuljenja. U ovom poslu sam imala za ogasuliti mnoge meni poznate i nepoznate osobe, članove porodice i one koji to nisu. Nikada nisam poljubila u gasulhani mejjita. Nikada, do danas.
Od jučer, kada me prijateljica zamolila da umjesto nje, jer ona nije u emotivnom stanju, ogasulim malenu Asiju, na prsa mi se svalio neki golemi teret. Prihvatila sam moleći Uzvišenog Allaha da me pomogne saburom i snagom. Uhvatila sam sebe kako se tokom cijelog jučerašnjeg dana borim za vazduh. Nisam ga imala dovoljno niti su moja pluća radila valjano svoju funkciju. O srcu da ne govorim.
Jutros se spremim i sa dovom Allahu, dž.š., zaputim prema gasulhani u kojoj je malena Asija. Njen otac me dodatno slomio, ali to je čovjek koji mi je pokazao kako jedno vjerničko srce treba da izdrži iskušenje. Blago njemu.
Prvi put sam ušla u mirisnu gasulhanu. Miriše na nevinost i bezgriješnost. Miriše na čistoću. Asija spava. Njene trepuške se odmaraju od svih operacija i bolova. Njene ručice sklopljene napravile su najljepši cvijet od malenih prstića. Njeno lice je nasmijano. Blago njoj.
Okupala sam je najnježnije što sam mogla i obukla u najbjelije haljine, čiste kao njena duša. Svome Gospodaru se vratila malena princeza, bebica.
Na kraju, dugo sam ljubila njene obraze i šaputala joj na maleno uho:
- Dušo džennetska, kada budeš u Džennetu pitaj za ovu tetu što te pupala.
Reci, ona teta me fino spremila, pa gdje je u Džennetu?. Do tada, inšallah, selam ti od mene.
