Rabija Bosnić, uposlenica Pete Gimnazije u Sarajevu kao pedagog, svom radnom kolegi koji se borio za život, dala je najvrijedniji poklon, dio sebe.
Naime, ova Sarajka bila je donor bubrega svom radnom kolegi prije tri godine.
– U kancelariji zajedno smo pili kafu, razgovarali smo o svemu. Bio je sve slabijeg zdravstvenog stanja, te kada je otišao na pretrage i kada je hospitaliziran, ustanovljeno je da su mu oba bubrega otkazala. Bio je to malo šok, ali zaista nisam bila upućena šta se čovjeku dešava kada mora da ide na dijalizu. Nisam imala nikog u porodici, niti nekog bliže da bih nešto više znala o tome – na početku razgovora prisjeća se Rabija.
Kaže kako njen kolega nije želio da ide na bolovanje, već je išao na dijalizu u noćnim satima, kako bi ujutro mogao doći na časove.
– Nije želio da nešto gubi i vjerovatno uz silnu želju da nastavi sa normalnim životom iako je dijaliza silno teška jer iscrpi organizam. Gledajući to, pitala sam ga šta se može uraditi, kazao mi je da je transplantacija jedino rješenje. Nakon jednog pregleda kazao mi je: “Zamisli, kćerka me je pitala je li moj bubreg mali da ti ja dam svoj bubreg”. Ja nisam imala vremena da o tome razmišljam, rekla sam ne dolazi u obzir, dat ću ti ja bubreg. To je bilo spontano i nisam se premišljala da li to trebam ili ne uraditi – navodi Bosnić.
Kaže kako je i njegova supruga prije toga išla na pretrage, ali da se ispostavilo da ne može biti donor.
– Ustanovljeno je da ja mogu biti donor ali bilo je komplikovanije izvesti zahvat jer smo različite krvne grupe. Transplantacija nije mogla biti obavljena u BiH već smo počeli skupljati sredstva da idemo vani. Planirano je da se to uradi u Francuskoj. I u Francuskoj su nam radili pretrage da budu sigurni da se to može uraditi. A morala sam ići i na sud časti kako bi se utvrdilo koji je moj motiv što dajem bubreg kolegi – kaže Rabija.
Ističe kako je komisiji na sudu časti morala pojasniti da li ona to radi dobrovoljno ili iz nekog drugog razloga koji nije častan.
– Ti ljudi su nakon moje izjave ostali bez riječi. Kazala sam da je on jedan od ljudi koji su branili naše živote, branili su i moj život u ratu i da ja osjećam potrebu da mu se odužim. Bio je i ranjen i to je jednim dijelom bilo i u moje ime. Kazala sam i da mi ga je žao kao čovjeka, mlađi je od mene i da treba da bude sa svojom porodicom. Da treba da doživi da mu se kćerka uda, da dobije unučad. Ljudi su ostali bez riječi, neki su i zaplakali – kazala je.
Ističe kako je izvršena transplantacija te da je sve dobro prošlo.
– I dan danas smo dobro. On ide na više kontrola. Ja ovo shvatam ne kao moju dužnost već ljudsku potrebu da pomognem. Hvala dragom Bogu pa sam mogla i to i uradila. Ja smatram da smo ovo tijelo posudili pa ako taj bubreg može još nekome poslužiti zašto to ne bismo i uradili. Samo mi je želja da bude dobro, da mu što duže posluži. I ja da budem dobro – kaže Rabija.
Ističe da je dobila mnogo nagrada i zahvalnica za svoj postupak.
– Nagrade i priznanja koja sam dobila nisu obavezujuća, ali postide čovjeka. Moja želja je da moj postupak bude primjer i drugima da se može spasiti nečiji život. Ako je čovjek u nekim zrelijim godinama i nešto je proživio, pa zašto da ne pomogne. Njegova kćerka je imala samo 15 godina i njen život tek počinje da bi ona dala bubreg – navodi.
Na kraju Rabija ističe kako bi naša država trebala davati finansijsku pomoć kada neko želi da obavi transplantaciju, te da se ljudi oslobode dijaliznih aparata i da im se da prilika da žive prenosi Faktor.
