Bračni par Cvetković iz Leskovca čitavih 40 godina je radio u Njemačkoj, dok su dvojica sinova i kćerka, koji su tada bili u pubertetu, ostali u Srbiji sa očevim roditeljima. Djeca su rasla u izobilju, jer su Cvetkovići solidno zarađivali.
Kada su sinovi odrasli, a roditelji dovoljno uštedjeli, napravili su im kuće kao vile i kupili im po jedan stan na crnogorskom primorju, a kćerki dali bogat miraz u vidu novog BMW, spavaće sobe i drugih svadbenih poklona.
Porodična ljubav je cvjetala, sve je bilo idilično, dok S. Cvetković nije umro.
Tada nastaje tragedija za njegovu životnu partnerku koju ni u snu nije naslućivala. Mjesec dana, naime, pošto se bračni par vratio u domovinu da tu uživa sa unucima i praunucima u blagodetima koje su teškim radom stvorili, S. Cvetković je umro. Iako je prevalio osamdesetu, bio je zdrav kao dren, ali godinama bolovao od demencije.
I baš kada je zaboravnost uzela maha, sinovi su dobili ugovor o doživotnom izdržavanju, iako je bilo obrnuto, odnosno, S. Cvetković i njegova supruga su izdržavali svoju djecu čak i u poznim godinama. U ugovoru S. Cvetković svojim sinovima na ravne časti poklanja svu nepokretnu i pokretnu imovinu.
“Tako se radi svuda. Ako nekog želiš da isključiš iz nasljedstva, napišeš doživotni ugovor o izdržavanju koji je skoro pa neoboriv na sudu. U ovom slučaju namjera je vjerovatno bila da se onemogući da i sestra nešto naslijedi od imovine roditelja”, objašnjava advokat Igor Stamenković.
I ništa tu ne bi bilo tragično, mada jeste egoistično i neshvatljivo što se potomak ženskog pola nije pomenuo u ugovoru makar s jednim jorganom, “tuđa kuća”, kako Leskovčani i južnjaci nazivaju žensku djecu, prenosi žena.blic.rs.
Ono što jeste više nego tragično i čak i advokatima i socijalnim radnicima čudno jeste da se u tom ugovoru ni jednom riječju nije pomenula supruga autora ugovora.
Čudno je još i to što ispod ugovora nema njenog potpisa, jer je veći dio poklonjene imovine stečen u braku Cvetkovića.
“Ovakav ugovor do sada nisam vidio, zapravo jesam jer je šablonski, ali je neshvatljivo da ispod njega ne stoje oba imena roditelja i krajnje nekorektno što je suprug izbacio suprugu iz jednog vida testamenta budući da su imovinu zajednički sticali, a po našim pouzdanim saznanjima, riječ je o braku koji je bio solidan i o supružnicima koji su bili veoma privrženi”, priča socijalni radnik koji je posredovao u ovom slučaju, prenosi portal JugMedia.
Pokojnikova supruga objasnila je za Jugmediu da su dvije kuće koje su u startu namijenjene sinovima sazidane u istom porodičnom dvorištu i kompletno opremljene njenim i novcem njenog supruga, jer u to vrijeme nijedan sin, ni njihove žene nisu radile.
“Pored kuće starijeg sina za sebe smo sazidali manji objekat koji se lijepio uz tu kuću. Nije to bilo nešto veliko – mali hodnik, kuhinja, kupatilo, dnevna i spavaća soba. Nije nam više trebalo, da budemo sami, da ne dosađujemo djeci kad dođemo da živimo u Srbiji – počinje svoju tužnu ispovijest supruga S. Cvetkovića, koja ne želi da otkrije svoj identitet da ne bi ponovo imala problema sa sinovima, ali i da joj se ne bi ‘smijao svijet’.
Vraćali su se iz Njemačke u Leskovac, priča, sa zebnjom jer je duže vrijeme osjećali da se sinovi i snahe ne raduju njihovom povratku, spremanom dvije godine.
“Moj suprug nije bio 100 odsto dementan. Zaboravljao je ono što je bilo prije godinu dana, a pamtio ono što se danas dešavalo, od jutra do večeri. Normalno smo komunicirali. Međutim, ja nikada od njega nisam čula da je svu našu imovinu poklonio sinovima. Sjećam se da je govorio da kćerka nema tu šta da traži, ali vjerovala sam da toliko ima pameti da ništa ne poklanja dok smo živi, iako su nas sva naša djeca i unuci poštovali kada bismo po mjesec, mjesec i po dana provodili ljeti u Srbiji. Nismo, čak, ni koristili one naše prostorije već bismo se stacionirali kod starijeg sina po njegovoj želji”, priča žena od 80 godina, koja i pored svih muka i tegobnog rada izgleda mnogo mlađe.
S. Cvetković je bolovao kratko. Umro je u snu, bez bolova, ali je to za njegovu suprugu bio veliki udarac jer su skoro 60 godina proveli zajedno.
Još se od tog šoka nije ni oporavila, a atmosfera u kući, a za početak živjela je u kući starijeg sina, postala je nepodnošljiva.
“Ja nisam zdrava kao što je bio moj suprug. Bolešljiva sam. Imala sam nekoliko operacija i hodam sa štapom, a imam i hroničnu astmu. Mojoj snahi je najprije počelo da smeta što često noću odlazim do toaleta. Šuštala joj je voda pa nije mogla da spava.
Smetao joj je moj noćni kašalj. Kako mi kuća nije bila dobro poznata, a sijalice nisam smjela svuda pa palim, često bi umjesto u moju sobu ušla u drugu i u mraku lupila u nešto pa ili ga oborila ili polomila. To je, do tada izuzetno ljubaznu snahu dovodilo do ludila. U pola noći bi nastajao haos. Umjesto da me uhvati za ruku i odvede u sobu, ona mi se drala, ludovala, klela, psovala. Nisam znala šta me je snašlo. Pa, zar ja, gazdarica, domaćica koja sam sve ovo stekla radeći i tegleći po njemačkim fabrikama, da doživim u svojoj kući, mislila sam i pitala sam se i u sebi i glasno”, prisjeća se.
