Bila sam osmi razred osnovne škole i ujedno završna godina u mektebu. Bila sam odlična i primjerna učenica, naročito u džamiji. U to vrijeme bila sam dosta stidljiva, povučena djevojčica, što me je navelo da u daljem školovanju upišem medresu. U razgovoru sa ocem o mom školovanju, rekao je kako mi ne može priuštiti da idem u drugi grad, u srednju školu. Moja je majka umrla još dok sam bila prvi razred osnovne škole, tako da se moj babo posvetio mom odgoju i odgoju mojih sestara. Razočaralo me je to da neću u medresu, pa sam upisala i završila srednju školu u svom mjestu. Znate kad počinjete odrastati i shvatati neke stvari, počinjete se mijenjati, pa sam se tako i ja promijenila kroz dvije godine srednje škole. Estagfirullah, nisam klanjala, rijetko kada, jednostavno sam se okrenula od islama.
Sve do trećeg razreda srednje, kada me je nešto navelo da klanjam, izvršavam druge islamske dužnosti. Uzela sam abdest i klanjala, na kraju namaza, same riječi su izašle iz usta, a to su bile: “Molim Te, Allahu, da se pokrijem!”, i tako sam na svakom namazu molila Allaha da mi ispuni tu želju. Kako je vrijeme prolazilo, ta želja u meni se sve više povećavala. I odlučila sam. Pokrit ću se. Ja to moram uraditi kad-tad. Kada sam rekla svojima, ocu i sestrama, oni i nisu bili za to, ali ja bih to uradila i bez njihove podrške, jer bila sam svjesna da je Allah odabrao baš mene da se pokrijem. U međuvremenu sam razmišljala o tome kako ću ja to, šta ću, ali sam odlučila da uz Allahovu pomoć sve ide lakše. I zaista je tako. Mi smo ništa bez Allaha.
Razmišljala sam kako ću umrijeti ako se ne pokrijem, jer jednog dana svi ćemo umrijeti, mnogi će gledati moje tijelo… Došao je taj dan, dan stavljanja mahrame na glavu. Bio je to prvi dan Ramazanskog bajrama. U tom trenutku nisam nikome mogla opisati kako se osjećam: sreća, uzbuđenje, radost, sve ono najljepše što se moglo osjetiti, u meni je bilo prisutno. Dočekala sam oca iz džamije sa mahramom na glavi, toliko sam se brinula šta će reći, i koja će biti njegova reakcija, ali kako kažu od veće brige, ništa lakše…, pa tako je i kod mene bilo. Samo me je zagrlio, a ja sam, naravno, počela da plačem, ali od radosti. Elhamdullilah, za nekoliko mjeseci, pokrila se i moja mlađa sestra, hvala Allahu. Ne bi mogla zamisliti dana bez mahrame. Danas, nekoliko godina poslije, shvatam da je to moja jedina i prava odluka u životu, i hvala Allahu što mi je omogućio da u tome istrajem, zajedno sa svojom sestrom.
Tekst poslala sestra A. M. N-um
