– Naježim se kada vidim ko se sve muškarcem naziva, a još više mi je strašnija spoznaja da na takve “muškarce” padaju žene, i to kao očarane… – kazala je Razija Čolaković
U današnjem, savremenom svijetu punom stresa i obaveza, materijalizam dobija na sve većem značaju. Novac je stvar koja je neophodna i bez koje ne možemo, ali gdje su ljubav, sreća i zadovoljstvo u današnjem svijetu, da li ih je materijalizam “gurnuo” u sporednu ulogu u našim životima?O ovoj temi za Source portal je govorila bosanskohercegovačka spisateljica Razija Čolaković, u širim narodnim masama poznatija kao Razo, koja je i autorica popularne Facebook stranice “Muhabet sa Razom”.
Pare, moć, pozicija, takmičenje su svuda oko nas, a gdje su u današnjem svijetu ljubav, sreća, zadovoljstvo, ima li mjesta za ta osjećanja i jesu li podcijenjena?
Čolaković: Kod mnogih osjećanja jesu podcijenjena, ali hvala Bogu jos uvijek ima ljubavi na ovom svijetu. Ili bolje reći, ima onih koji znaju šta je stvarna ljubav. Ne prava, nego stvarna ljubav. Međutim, problem današnjeg doba, jeste taj što ljudi teže ka trenutnom zadovoljstvu. Dakle, ovo savremeno društvo, što svjesno, što nesvjesno mijenja definiciju ljubavi, programirajući se samo za sadašnje vrijeme, odnosno upravo to trenutno stanje. Primijetimo da je sve više slobode u društvu, mijenjaju se partneri, ljudi se razvode tražeći “sreću” u drugome, a u isto vrijeme, sve je više nesretnih i onih što vape za malo ljubavi. Svi samo pričamo o tome kako želimo ljubav, želimo nekoga ko će nas voljeti samo zbog nas samih, svi tražimo i nešto hoćemo, ali ne dajemo to isto! U tome je problem s pronalaskom “sreće i ljubavi” danas.
Da li je materijalizam na neki način sva pomenuta osjećanja potisnuo u neki drugi plan?
Čolaković: Svi mi trebamo novac, on nam je potreban za život. Ali ne smijemo nikada dozvoliti da novac koristi nas. Da nam postane bitniji od emocija, osjećanja, ljubavi… Materijalizam inače razdvaja ljude. To je tako u svim sferama života. Čim je neki odnos zasnovan na materijalnom, nije na emotivnom, logično. Materijalisti su ljudi koji u novcu vide sreću, on im je smisao postojanja. Jedina emocija koju oni poznaju je upravo materijalizam.
Može li se kao jedan od uzroka tražiti u današnjim takozvanim modernim muzičkim trendovima gdje su uvijek u prvom planu pare, pare, pare, bijesna auta i stihovi “ne bi dugu vezu nije navikla na to” i slično?
Čolaković: Naravno da je jedan od uzroka potisnute stvarne ljubavi, i tzv. moderna muzika, tj. tekstovi pjesama u kojima se poziva na trenutno uživanje, a svi poroci se predstavljaju kao poželjni. I što si više poročan, to si više in, odnosno popularan. Kako je to tužno! Apelujem na roditelje, da strogo vode računa o tome šta im djeca slušaju, gdje idu, s kim se druže, te da im na vrijeme usade prave vrijednosti kroz kućni odgoj. Jer kada dijete iz kuće ponese dobar odgoj, to je klica koja će zauvijek ostati u njemu i koja mu neće dati da zaluta.
Kakvi su muškarci danas, ima li tu iole one muškosti i u pravom smislu riječi muškarca?
Čolaković: Kakvi su muškarci danas… Ni muškarci nisu kao što su nekada bili, kao što nisu ni žene. I tu nam moderno društvo diktira definiciju “pravog muškarca”. Pa po toj definiciji, pravi muškarac oblači suknje, štikle, šminka se… Naježim se kada vidim ko se sve muškarcem naziva, a još više mi je strašnija spoznaja da na takve “muškarce” padaju žene, i to kao očarane… Ovom prilikom citirala bih svoju nenu Zahidu, našim Krajiškim izražajem: “Da sam cura, teško bi se udala danaske. Nemereš naći muška za iladž. Čim ti na njemu vidiš poderane lače, odnafo ispajsane sa svih strana, uske da pucaju, il’ mu skroz spadaju, il’ hin je usteg’o do bubrega, s torbicom preko ramena, obrijan da klizi, počupanih obrva, nejma tu muška”. A kako iver ne pada daleko od klade, ja sam kao moja nene, za onu staru varijantu muškarca: Kad ga pogledam, da iz njega izbija muževnost, kad se naljuti da je tad najprivlačniji, kad se nasmije da ga odmah poželim, da je grub i nježan u isto vrijeme, da je misteriozan i nikad do kraja otkriven, da ga plaši ženska ranjivost, da je “dominantan”, da zna šta želi, da mu ruke mirišu na dostojanstvo…
Kao što je rekla moja nene Zahida: “Da kad me prihvati, da osjetim da je muško, a ne maljo, maljavi”.
