Iako je u Americi puno teže dobiti radnu dozvolu i boravište nego u zemljama EU, mnoge nije ni to spriječilo da pokušaju ostvariti tzv. američki san.
Jedan od njih je i Sarajlija Aldin Čolić koji je u “obećanoj zemlji” prije tri godine odlučio započeti novi život.
O svom životu u Americi Aldin je govorio za “Source” portal.
– Aldine za početak razgovora reci nam zbog čega si napustio BiH?
Nakon završetka fakultetskog obrazovanja, svi mi težimo ka poslu u struci za koji smo tako reći “naučeni” i obrazovani. Politička situacija je takva u BiH, da samo stranački ili poznanstvom možeš doći do posla koji bi zadovoljio kriterijume nekog normalnog života u koji se godinama ulagalo školovanjem. Poklopili su mi se lični i poslovni razlozi i poželio sam da spakujem kofer i napravim životni iskorak koji će dati dugoročne životne rezultate. Nisam se pokajao. Jednostavno, mnogo je teško i moraš biti mentalno jak da napustiš svoje najbliže, ali uz vjeru u Boga, sebe i podršku familije, iskrenih prijatelja, sve je moguće i na dohvat ruke.
– Koji posao trenutno radiš i kolika su ti primanja?
Trenutno radim u jednoj stabilnoj i jakoj kompaniji “ABC Technology“, koja je posrednik svih poslova jedne od najvećih domaćih američkih kompanija “Ford”. Radim u autoindustriji, proiziskuje mnogo odricanja i mnogo truda. Amerikanci cijene naš narod, pogotovo nas smatraju ljudima sa velikim moralnim vrijednostima i etikom. Nažalost velika većina njih ne znaju ni gdje je “Bosna” jer su zaokupljeni svojim životima i nisu puno uključeni u zbivanja izvan Amerike, ali smo tokom rata ostavili dubok trag i kažu: ‘Na vas se uvijek moze računati’. To je stvorilo za sve nas korak naprijed, svi vrlo brzo napredujemo. Posao je za naše uslove kvalitetno plaćen. Sa ovim i ostalim poslovima u USA imaš satisfakciju i mir koji ti predstavlja vjetar u leđa sutra za stvaranje stabilne porodice i normalanog života.
– Da li si zadovoljan Amerikom, da li je to zaista “obećana zemlja”?
Amerika veoma organizovana država u koju nije lako doći. Glavna razlika između Amerike i Evrope je što ovdje nisi klasificiran kao ‘izbjeglica’, nego te tretiraju kao Amerikanca. Za razliku od jakih evropskih država, Amerika ti pruža da ‘ostvariš svoj američki san’. Nisi u nekoj grupaciji da moraš raditi poslove koje ti život nameće, kao npr. u Njemačkoj i Austriji, već ako si školovan i posjeduješ iskustvo mozeš od najmanjih do najvećih poslova napredovati. To je taj Američki san, gdje se ne bojiš za posao, ne bojiš se na financijsku situaciju, ali moraš biti fizički i psihički spreman da nekad radiš i svaki dan. Za razliku od Evrope, mnogo je manje slobodnih dana, ali više novca. Amerika također pruža mnogo bolje mogućnosti za privatni biznis, za razliku od drugih evropskih država.
– Namjeravaš li se nekad u budućnosti vratiti u BiH i Sarajevo i tu ponovo nastaviti svoj život?
Svi mi težimo da se sutra vratimo svojoj porodici, svojim starim roditeljima, da našu djecu odgajamo na našoj zemlji. Ali iskreno, bojim se da je situacija sve gora, da su ljudi na vlasti izgubili kompas vođenja drzave. Isto tako sam protiv toga da klonemo duhom, državu nismo predali u ratu neprijateljima, najbolje je to objasnio rahmetli Izet Nanic: ‘I poslije rata je rat’ Vjerujem u bolje sutra, živim za dan kad ću se vratiti, a da pri tome doprinesem dodatno i društvenoj zajednici u našoj zemlji.
– Zbog čega ljudi iz naše zemlje imaju predrasude ili negativno mišljenje prema bh. dijaspori, da li je ono opravdano?
Nisu mi ni malo smiješne šale na račun dijaspore. Ljude ismijavaju zbog toga što za vrijeme odmora koje provedu u BiH popravljaju zube, auta, šišaju se. Ti ljudi dođu svojoj kući i ostavljaju pare svom narodu. Toliko je to ružno i ogavno, jer niko ne zna ničiju muku. Ostaviti sve i početi pred kraj života ponovo se kućiti u tuđini nije lako. Mi imamo zadatak u dijaspori da pomažemo našem narodu. Postoji mnogo fondacija u Americi, od Atlante, Chicaga, mnogih drugih gradova gdje se izdvajaju velika sredstva za povratnike, ljude kojima je pomoć potrebna. Najbolji primjer je Srebrečanin Fahrudin Muminović koji je kao dijete preživio jedini strijeljanje u Srebrenici. Za njega se za tri dana se skupilo više od 220.000 dolara.
haber.ba
