SINE, NE BIH DA VAM SMETAM
Mama, slušaj me, galamio je Armin. Sutra ću ti preurediti podrum i dole ćeš biti. Hajde, bolan, šta će ti falit’? Dolaze mi mama viđeniji ljudi, a ti neki dan ostavila naočale na dvosjedu, predsjednik suda sjede na njih. Odoše u “tiftike”. Šta da je se čovjek povrijedio? Ja hoću propast’ u zemlju, džaba ti govorit’. Ostavljaš kupatilo mokro. Znaš kol’ko se moja Kanita ljuti?
- Ona ga je strpljivo slušala. Nije ništa govorila. Kroz glavu joj prođe cijeli život. Kad ga je rodila, Armin je bio blizanac sa Nerminom. Nermin nije preživio. 2 mjeseca su bili bolesni. Temperatura. Armin je ostao. Sjeti se dugih boravaka u bolnici sa Arminom. Nekoliko puta je imao febrilne konvulzije. Sa strahom je majka pratila svaki skok temperature. Kada je dobio žuticu u 5 razredu, 2 mjeseca je bio u bolnici. Njoj nisu dali sa njim ostati. Iznajmili su ona i Mirsad sobu, a ona je svaki dan do mrklog mraka se vucarala po bolničkim hodnicima samo da bi bila “pri ruci” Arminu. U školi je često bio maltretiran od djece, jer je bio fizički dosta slabiji. Armin je bio odličan učenik i išao na takmičenja. I u srednjoj bio je najbolji. Kada je krenuo na pravo, Mirsad njegov otac je umro. Morala je raditi 3 posla, skup studij u Sarajevu. Mjesečno mu morala “namaknut” oko 1000 KM. Halalosum. Majka je. Tako treba. Kroz godine školovanja, nakon što je Mirsad preselio, nije imala nikakvog oslonca. Njena braća, Arminove dajdže su imale nekoliko firmi, ali za njih nisu htjeli čuti, jer se udala za Mirsada a ne Nusreta, za kojeg su je već pripremili, razumije se, bez njenog pristanka. Mirsad je bio radnik u firmi a Nusret bogati vlasnik lanca trgovina dosta stariji od nje. Ona izabrala Mirsu, srce odabralo. Braća joj nikad oprostila nisu. Teško joj je bilo sve ove godine gledati braću kako okreću glavu od nje. Nikad Armina ni upoznali nisu.
Armin je kao najbolji student diplomirao. Majka presretna. Položen pravosudni, postao tužilac, oženio kolegicu, tužiteljicu. Dobila je unuku Mirhu. Onda je počela osjećati da je “višak”, čak i sinu, još kad je predsjednik suda sjeo na njene naočale, snaha je napravila lom. Izgalamila se na nju, kao na dijete, kao da je ona optužena u nekom od njihovih predmet u njihovoj sudnici. I sada, evo u kući koju je ona napravila, smiještaju je u podrum gdje je nekad bila samo salata, gdje ima samo jedno prozorče na vrhu za svjetlost. I ona se pita slomljena: ”Hajde za snahu, al’ moj Armin?” Nije htjela u podrum. Za ručkom im je svima rekla: ”Djeco moja, ne želim vam biti teret. Vi ste ugledni ljudi, ne bih da vas sramotim, odlazim sutra u starački dom. Svu vam sreću želim.” Na licu snahe neskrivena sreća, tuđe dijete, tuđi evlad, moj Armin skrhan, podređen. Na izlazu im još reče: ”Nikom nisam htjela smetati i biti na teretu. Kuću i okućnicu sam prodala. Imate mjesec dana da se iselite, nemojte shvatati lično. Želim da vas ne sramotim.”
Na licima nevjerica. Snaha se stropošta na stolicu, a sin gorko zaplaka, jer, zna šta je uradio, njoj koja je za njega dala sve, njoj koja mu je bila i otac i majka, irodbina i komšija, i drug i ahbab. Zna da je uvrijedio, zna da je prokockao najveću ljubav na svijetu – ljubav majke prema jedinom djetetu prenosi Predaje Daija
