Sjećate li se tokom školskih dana, kada učitelj kaže učeniku:
“Idi odnesi ovu spužvu i kredu u drugu učionicu”, a on ulazi sav ponosan, kao da je izaslanik Ujedinjenih nacija?
Sjećate li se dana, kada se u školu išlo pješke i vraćalo pješke, svejedno grijalo sunce ili padao snijeg, cijelih devet mjeseci koliko traje školska godina?
Ispitivanja od prve do zadnje lekcije?
Nije bilo privatnih časova, nego smo jedni drugima pomagali.
Učiteljskih kazni “napiši to deset puta za zadaću!”
Sjećate li se rješavanja zadataka na tabli pred svim učenicima?
Vremena kada su učitelji imali i prut?
Tada učenici nisu imali emocionalnih krahova. Niti su se pravdali porodičnim problemima.
Razgovarali smo i nismo imali mobitele.
Nismo se žalili na gusti raspored časova. Niti na težinu školske torbe i kućnih obaveza. Sve smo stizali.
Pisali smo sami zadaće.
I bili smo uspješni bez dodatnih časova i obećanja kako će nam babo kupiti bicikl ili sanke, ako prođemo peticom.
Ustajali smo starijim u autobusu i ljubili mrvu hljeba ako padne na pod, zahvaljujući na blagodati hrane.
Nismo se bojali sami vraćati iz škole.
Spavali bi kad se ugasi svjetlo poslije crtanog u 7 i 15, a ako bi i pričali, ne bi palili svjetlo.
Smijali smo se mnogo i sa radošću upirali pogled ka nebu, brojeći zvijezde dok ne zadrijemamo.
Odgajani smo da volimo sve ljude, bez obzira na vjeru i naciju, a komšija je bio svetinja.
Roditelji su bili gromade, učitelj drugi roditelj, a policajac, šumar, vozač, radnik bili su poštovani.
Sa prijateljima smo dijelili i dobro i zlo. Dijelili komad hljeba.
Nije bilo sramota da komšinica dođe i kaže:
“De mi malo kahve ili šećera, idu mi gosti, nestalo mi”, jer su komšijini gosti bili i naši gosti.
Sjećate li se…..” /Esed Mahira Ahmiš/ (Hanuma.ba) Foto: ilustracija
