Radomir Radošević, nekadašnji pripadnik Vojske Republike Srpske svjedok Tužilaštva BiH na današnjem suđenju bivšem komandantu Petog korpusa Armije RBiH generalu Atifu Dudakoviću izjavio je da je on 13. septembra 1995. godine bio na drvarskom ratištu, a već 14. se našao s majkom u Prijedoru.
Ona mu je tada rekla da njegov otac Rade nije želio napustiti Vrtoč. Istakao je da je očevo tijelo preuzeo 23. ili 24. marta 1996. godine tokom razmjene.
-S bratom sam došao na identifikaciju. Tijelo je bilo u dobrom stanju. Samo su se vidjele rupe od metaka na grudom košu, zato govorim da moj otac nije stradao u ofanzivi- kazao je Radošević.
Na pitanje Odbrane potvrdio je da pretpostavlja da je ubijen, ali da ne zna ko mu je ubio oca. Potvrdio je da ne zna okolnosti i način smrti oca.
Radošević je u sudnici pojasnio da je bio po činu vodnik, vezista-linijaš, u Trećoj lakoj Petrovačkoj brigadi, komande brigada pri Drugom korpusu VRS-a.
Dudakovićevi advokati su nakon ovog njegovog pojašnjenja počeli postavljati pitanja o ulozi njegove brigade na Grabežu, opsadi Bihaća dugoj 1201 dan, stradanju Bošnjaka u Kulen Vakufu, međutim predsjedavajuća Vijeća Suda BiH sutkinja Željka Marenić nije to dozvolila, kazavši da to nisu važna pitanja!
Radošević je na pitanja Ifeta Ferageta, advokata optuženog Muratovića, potvrdio da je 5. maja 1992. bio mobilisan u VRS, te da je zadužio naoružanje u Vrtoču. On nije želio odgovoriti na pitanje da li je sa jedinicom učestovao u napadu na Bihać.
-Ne bih davao odgovor- rekao je svjedok, a sutkinja Marenić, kazala je da svjedok ne mora dati odgovor.
Advokat Feraget pokušao je pojasniti kako su ovo izuzetno važna pitanja, jer se njima dokazuje da se radi o oslobodilakčkoj akciji, ali sutkinja nije željela promijeniti mišljenje.
Radošević je govorio i o svom povlačenju iz Drvara prema Prijedoru te je potvrdio da su bili granatirani, ali da ne zna koliko je stradalo pripadnika VRS-a.
-Obično se gine u razmjeni vatre- kazao je Radošević.
Odgovarajući na pitanje Dudakovićevog advokata Asima Crnalića, svjedok je potvrdio da je zajedno s vojnicima VRS-a bježalo i civilno stanovništvo iz Vrtoča, dok su neki ostali.
Svjedok je potvrdio da je vidio kada je “palo Vrtoče”, te da je većina civila napustila Bosanski Petrovac kada je on došao do Petrovca.
Kako je rekao, nije mu bila poznata jedinica “Orlovi s Grmeča”.
– Cilj odbrane je da dokaže, nadam se da ćemo u tome uspjeti, da je ovo bila oslobodilačka akcija. Nije postojao nikakav plan niti su meta bilo kakvi civili. Ovo je zajednička operacija Hrvatske vojske i Armije RBiH koja je imala za cilj spriječiti humanitarnu katastrofu mogući genocid na tom području. Jer treba uvijek ponoviti da je opsada Bihaća trajala od 12. juna 1992. pa sve do ove akcije. Duže nego opsada Staljingrada. U to vrijeme Bihać je jako često granatiran i bilo je mnogo žrtava, a tu su živjeli i Srbi koji su sve to zajedno s drugima preživjeli. To je jedini cilj odbrane u ovom predmetu, da nije bilo nikakvog plana i da civili nisu bili meta. Radi se o ljudima stradalim u borbenim dejstvima- kazao je advokat Feraget poslije suđenja novinarima.
Osim Dudakovića, za zločine protiv čovječnosti počinjene na području općina Bosanski Petrovac, Ključ, Bosanska Krupa i Sanski Most te okolnih sela, za ubistva više od 300 osoba, progone i uništenje vjerskih objekata, terete se bivši pripadnici Petog korpusa Ekrem Dedić, Sanel Šabić, Ibrahim Šiljedić, Safet Salihagić, Adis Zjakić, Hasan Ružnić, Redžep Zlojić, Samir Solaković, Fatmir Muratović, Muharem Alešević, Husein Balagić, Edin Domazet, Ejub Konježić, Ibrahim Nadarević i Said Mujić.
Nastavak suđenja je 23. decembra.
Izvor: Faktor
