Sjećam se ko sada, sve se odigralo kod sestre. Samo se srušila… Hitna… Bolnica… Sve je kao u magli… Kažu moždani udar. Eh… Ražmisljam, nije ni čudo. Otac se sada kao već malo uplašio, zabrinuo. Majka je ostala u bolnici. Noć poslije i ja od brige završim u bolnici. Ja u Zenici, majka u Sarajevu. Dolazio otac da me obavještava o stanju majke, koja je tada bila već operisana i prenio mi je da mu je dokor rekao da će majka na svojim nogama kući. Daj Bože. Poslije pet dana dolazi otac u posjetu. Suzne oči, zabrinut pogled. Kaže da se majci stanje pogoršalo, u komi je, neće izdržati…
Život je prepun iskušenja. Ali, iskušenja su blagodat, Allah nas stavi na kušnju kako bi nas vratio Sebi, uputio na pravi put… Želim da s vama podijelim svoju životnu priču u nadi da će biti sebeb nekoj sestri da stavi mahramu i da se vrati našem Gospodaru.
Čitavo moje djetinjstvo bilo je teško. Odrasla sam u porodici u kojoj se roditelji nisu slagali, svađe i problemi bili su svakodnevnica. Teško je bilo gledati majčine suze i očevu hladnoću prema majci. Još kao dijete koje je tek odrastalo, igrajući se u potoku s djevojčicama saznadoh da moj otac ima drugu ženu. Majka još nije znala, ali je načula, svijet je pričao… Mjesec po mjesec, godina za godinom, sve se sazna. Otac ode, majka ostade u suzama. Došao bi ponekad, donio hranu i novac i opet bi otišao. Pričalo se da s tom ženom ima i djecu. Majku gledam vehne, suze kvase lice, srce mi se slama. Starija sestra se udala kad je već bila na kraju srednje škole, a ja ostadoh s majkom. Govorila sam joj da prekine takav način života, da se razvede, da ne trpi, ali ona nije mogla zbog nas, a i voljela ga je… I tako sam gledala svoju majku, trpjela je i vehnula do jednog dana.
Sjećam se ko sada, sve se odigralo kod sestre. Samo se srušila… Hitna… Bolnica… Sve je kao u magli… Kažu moždani udar. Eh… Ražmisljam, nije ni čudo. Otac se sada kao već malo uplašio, zabrinuo. Majka je ostala u bolnici. Noć poslije i ja od brige završim u bolnici. Ja u Zenici, majka u Sarajevu. Dolazio otac da me obavještava o stanju majke, koja je tada bila već operisana i prenio mi je da mu je doktor rekao da će majka na svojim nogama kući. Daj Bože. Poslije pet dana dolazi otac u posjetu. Suzne oči, zabrinut pogled. Kaže da se majci stanje pogoršalo, u komi je, neće izdržati. Narednog dana moja je majka preselila da joj se Allah smiluje i uvede u Džennet. Eh, tek od tada počinje još veća moja borba. Teško poslije majke, samo dragi Allah i namaz održali su me u pameti poslije njene smrti… Čitava kuća na nju podsjeća… Uspomene… Majku ništa ne može zamijeniti.
Tada sam već imala šesnaest godina. Sestra udata. Ja ostah s ocem. Nakon šest mjeseci otac dovede tu ženu s kojom se viđao i dvoje djece koju je imao s njom. Eh, maćeha, kako kažu… Nadala sam se da će me voljeti barem, paziti, ali sam se prevarila. Progutah ja mnogo suza zbog nje, boli, riječi, vrijeđanja… svega… Mogla bih pisati dva dana samo o toj boli. Pregurala sam i to nekako. Allah dadne snage. Odlučih se udati, da se sklonim odatle… Imala sam dečka, voljela ga. Udadoh se i ja… Ali, moja borba se nastavlja… Od prvog dana moj brak, iako smo se uzeli iz ljubavi, nije bio brak… Bio je bol, suze, patnja, vrijeđanja… To nije bio mladić kojeg sam znala. Gutala sam ja opet suze, trpjela, navikla sam. Allah mi podari život u meni koji je rastao… Meni drago, ali u toj dragosti dođe bol. Počeše glavobolje, bolovi, dan za danom, ja loše… Doktori ne vjeruju… Izdržat ću ja, izdržat će i moje dijete, uz Allahovu pomoć.
Kad sam već pala u kolica, odlučiše me poroditi prije vremena, u osmom mjesecu. Ne mogu više trpjeti bolove, pritisak preko 250. Porode me na carski. Rodio se moj sin, hvala Allahu, živ i zdrav… Ode sin kući sa svekrvom i ocem, a ja ostadoh. Nisam i dalje dobro. Tad su mi rekli da imam rak. Imala sam ga, kažu, čitavu trudnoću, čude se kako sam preživjela, i ja i dijete. Allah sve može! Allahu ekber! Dobih sepsu, na aparatima dva mjeseca, u postelji. Poslije operacija raka, teška… Šanse su bile jedan posto da ću uspjeti preživjeti, tako su mi rekli, ali Allah je Taj koji određuje. Poslije opet na aparate, jedva se izvukoh.
Skratit ću priču o tom periodu u bolnici iako bih mogla pisati još dugo. Izdrži, govorila sma sebi, dijete te čeka. Allah mi dao nafake. Dođoh kući, uzeh svoje dijete u ruke. Njemu tada već dva mjeseca, prvi put ga vidim nakon poroda. Elhamdulillah! Od tada sam imala još tri operacije: žuč, srce, crijeva… Sve sam uz Allahovu pomoć izdržala. Moji problemi u braku se nastavili, još gori: od netrpeljivosti muža prema meni, vrijeđanja s njegove strane, bilo je svega, neke stvari ne mogu ni pisati. Došao je dan kad više nisam mogla izdržati i rekla sam da više bola ne može stati u moju dušu, da suza više nemam… Udaljili se… Dijete tada imalo šest godina.
Moje fizičko stanje opet loše, spala na 35 kg… Na preporuku odemo na rukju… Na prvoj rukji toliko sam bila loše da su me otac i muž čuvali dok su učili… Ne dao Allah nikome da ono doživi. Učač je rekao da su sve moje operacije i naši problemi zbog sihra i duhovnog svijeta. Nastavila sam ići na rukje, ali i dalje je bilo loše, pomaka nije bilo, samo što sam se sada borila i s duhovnim bićima koja napadaju i ne odustaju. Ukratko da kažem da sam od udaje prestala da klanjam. Uz sve probleme i u braku i zdravlje, okrenula sam se dunjaluku i porocima dunjalučkim… zalutala.
Eh, poslije zadnje operacije nastavila sam ići na rukje s mužem, naš odnos se počeo mijenjati, ali ja sam bila lošija psihički: od pomišljanja na samoubistvo i drugi stvar, javljanja iz mene, moje agresije, nekad mislim nisam normalna, ne mogu dalje… Na nagovor učača počela sam opet klanjati ponekad. Uz mene poče klanjati i muž… Borba kod kuće, borba na rukji… Mislim nema nikad kraja… Ali, Allah je to iskušenje dao da me vrati Sebi i hvala Allahu ne žalim nijednu suzu ni bol koju sam doživjela jer me je vratila Gospodaru… Jednog dana u meni se javi želja za hidžabom… Do tada sam već počela redovno obavljati namaz… Mužu drago… Ali, ne daju džini… na sve me načine lomili.
Međutim, jedne večeri rekal sam mužu da više neću skidati mahramu. U srcu sam osjetila da ne mogu bez mahrame, pa šta god bilo. I od tog dana moj život se još više promijenio Mahramu više ne skidam, namaz ne propuštam, a najdrazi mi je onaj navečer kad svi spavaju, a ja pred svojim Gospodarom… Moj brak s mužem i naša ljubav, hvala Allahu, nema granica. I sada vodim borbu sa sihrom, ali više nema utjecaja na mene, hvala Allahu, jer ja sad sam se predala svom Gospodaru i posvetila, svoju mahramu ne bih dala ni za šta na svijetu… Zahvaljujući njoj, još sam bliža svom Gospodaru. Da dragi Allah svaku sestru uputi da stavi hidžab jer to je pokornost Uzvišenom Allahu, Njegovo zadovoljstvo, a Allah nam vraća deseterostruko! Elhamdulillah!
Sestra E. Š. n-um
