Trauma Srebrenice: Priča o Nedžibi Salihović
U svjetlu sjećanja na stravične događaje iz jula 1995. godine, kada je Srebrenica postala simbol stradanja, priča Nedžibe Salihović i dalje odjekuje u srcima mnogih. Ova hrabra žena, koja je izgubila 25-godišnjeg sina Kirama, postala je glas mnogih majki Srebrenice čije su sudbine isprepletene sa tugom, gubitkom i borbom za pravdu. Nedžiba se sjeća teških snova koji je progonjaju, snova u kojima se ponavljaju sjećanja na rat i genocid koji su zadali neizbrisive ožiljke.
Život nakon gubitka
Nedžiba, koja sada ima 73 godine, svjedoči o apsurdnosti života koji se čini nemogućim nakon gubitka voljenih. Njeni snovi dobijaju obrise prošlosti, u kojima se sjećanja na njenog muža, sina i brata stapaju u jedno. “Sve sam tužnija i ogorčenija”, kaže Nedžiba, a ton njenog glasa odražava duboku bol. “Pitamo se je li toliko krvi proliveno, toliko nišana u Potočarima, da bi danas život bio ispod svakog dostojanstva?” Ova pitanja su odjekivala ne samo u njenom srcu, već i u srcima mnogih drugih koji su pretrpjeli slične gubitke.
Simbol nade i sjećanja
Jedna od najpoznatijih scena iz tog perioda ostala je zabilježena na fotografiji koju je snimio američki fotoreporter Ron Haviv. Na toj fotografiji, Nedžiba sa raširenim rukama izražava očaj dok stoji ispred vojnika UN-a u bazi u Dubravama. Ova slika ne simbolizuje samo njen gubitak, već postaje trajno svjedočanstvo o stradanjima koja su se dogodila. Haviv je, kroz svoje radove, osvijetlio sudbinu mnogih, a Nedžiba je postala njegov suputnik na ovom putu istine kada je posjetio Bratunac povodom presude Ratku Mladiću. Ova presuda, iako simbolična, donosi određeno olakšanje žrtvama i njihovim porodicama, ali i dalje ostavlja mnoga pitanja bez odgovora.
Nepriznati bol i zaborav
Gubitak nije samo fizički, već i emocionalni. Nedžiba se osjeća zaboravljenom, posebno u trenucima kada bi njena bol trebala biti prepoznata, kao na Bajram, kada se mnogi zadrže na spomenima. “Krv mog sina, muža, brata zaslužuje poštovanje”, naglašava ona. Njena svakodnevica je ispunjena tugom, ali i borbom za egzistenciju; čisti stanove i poslovne prostore kako bi preživjela, oslanjajući se na minimalnu penziju koja često ne pokriva osnovne potrebe. U ovom kontekstu, Nedžiba postaje simbol borbe mnogih starijih osoba u Bosni i Hercegovini koje se suočavaju sa siromaštvom i nedostatkom podrške, ne samo zbog rata, već i zbog ignorisanja njihovih potreba u društvu.
Traženje pravde i sjećanja
Povod za razgovor s Nedžibom bila je nedavna ceremonija postavljanja cvijeta Srebrenice ispred UN-a u New Yorku, gdje se čini da se sjećanje na žrtve konačno priznaje. Ona smatra da je to važan korak u priznavanju genocida i pružanju trajnog sjećanja na zločine počinjene 1995. godine. “Osim mira, država koja je preustrojena potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, za mene nije donijela ništa značajno”, dodaje ona s tugom. Ova izjava odražava osjećaj frustracije i nemoći koji mnogi preživjeli osjećaju, dok se suočavaju sa svakodnevnim životnim izazovima i potragom za pravdom koja se čini dalekom. Raste njihovo nezadovoljstvo zbog nedostatka adekvatne pravde i odgovornosti za počinjene zločine, što dodatno otežava proces ozdravljenja društva.
Život u sjećanju i nadi
Nedžiba ne zaboravlja. Iako je svaki 11. juli dan sjećanja, ona naglašava da Srebrenica nije samo 11. jula. Svakodnevno, 364 dana u godini, žene Srebrenice žive sa svojom boli, vjerujući da će se jednog dana ponovno sresti sa svojim voljenima. Njen sin Nisvet živi u Švedskoj i nakon što je pretrpio moždani udar, teško mu je da dođe u Bosnu i Hercegovinu. Ipak, svaki razgovor je prilika za podsjećanje na sve ono što su izgubili. Nedžiba često dijeli svoje priče s mladima, nastojeći im prenijeti važnost sjećanja na prošlost, ne samo kako bi ih upozorila na užase rata, već i kako bi ih potaknula da se bore za bolje sutra.
Nedžiba Salihović predstavlja ne samo jednu priču, već i simbol otpornosti i snage svih majki koje su pretrpjele gubitak tokom tog mračnog razdoblja. Njihova borba za pravdu nikada neće biti zaboravljena, a njihov glas će se čuti dokle god postoji sjećanje na žrtve Srebrenice. Njena hrabrost da progovori o svom gubitku i bolu, kao i njen razgovor s medijima i javnošću, pružaju nadu da se takvi zločini nikada više neće ponoviti. U tom smislu, Nedžiba nije samo glas svoje porodice, već i glas svih koji su pretrpjeli u ratu, čime postaje neizostavna figura u borbi za istinu i pravdu.
