Tragična sudbina porodice Aleva u Gazi
U srcu sukoba koji već decenijama potresa područje Gaze, priča Ride i Hameda Aleva predstavlja samo jedan od bezbroj tragičnih narativa koji svijet često zaboravlja. U naselju Shujaiyya, Rida i Hamed se suočavaju s neizmjernim gubitkom. Njihov život se drastično promijenio kada su izraelski napadi odnijeli živote njihovo petero djece. Ova porodica, koja se nekada veselila zajedničkim trenucima, danas se bori da preživi i pruži ljubav i brigu svojoj 36-oj unučadi. U ovoj borbi, njihova snaga i otpornost predstavljaju simbol ljudske izdržljivosti naspram užasa rata.
Rida Aleva, oplakujući svoje izgubljene sinove, objašnjava kako su se nesreće desile. “Moj najstariji sin je ubijen dok je pokušavao donijeti lijekove za svog oca iz Baptističke bolnice”, prisjeća se ona s tugom u glasu. Ova tragična situacija nije samo osobna tragedija, već i refleksija šireg problema koji pogađa mnogo porodica u Gazi. Izraelski napadi nisu samo uzeli živote, već su ostavili nevjerojatne posljedice na već ranjivu populaciju. Čak i kada je najavljivano primirje, u stvarnosti se ništa nije promijenilo — granatiranje je nastavilo svakodnevno uznemiravati živote stanovnika. Ovaj kontinuirani strah od gubitka, prisutan je u svakom domu, a Rida i Hamed nisu izuzetak.
Bombaški napadi su izazvali ne samo fizičku, već i emotivnu devastaciju. Rida i Hamed su postali odgovorni za skrb o svojoj unučadi, dok su se suočavali s vlastitim tugama. “Prekid vatre postojao je samo na televiziji. U stvarnosti, bombardovanje nikada nije prestalo. Svaki dan je bilo granatiranja, svaki dan strah,” izjavila je Rida. Ova izjava jasno oslikava stanje nesigurnosti i straha koje vlada među stanovnicima Gaze, gdje granice između života i smrti postaju sve tanje. Djeca koja su preživjela, svakodnevno se suočavaju s traumama koje će ih pratiti cijeli život, a socijalizacija i normalno odrastanje postaju gotovo nemogući. U takvom okruženju, Rida i Hamed pokušavaju zadržati osjećaj normalnosti unutar svoje obitelji, što je dovelo do emocionalnog preopterećenja.
Izraelske vojne operacije su ostavile duboke ožiljke — hiljade djece danas žive kao siročad. Iako je Rida osjetila težinu gubitka svojih sinova, ona je također preuzela odgovornost za svoju unučad, koja se suočava s gubitkom roditelja. “Bila sam majka koja je izgubila svoju djecu, ali nisam imala ni priliku da tugujem. Ostala sam sama brinuti o ovoj siročadi,” kazala je Rida, naglašavajući težinu koju nosi na svojim plećima. Njihova svakodnevnica je ispunjena brigom za preživljavanje, ali i pokušajem da zadrže duh i zajedništvo unutar obitelji. Oni pronalaze snagu u malim stvarima — zajedničkim obrocima, pričama koje dijele, i trenutima kada se smiju, iako je to sve samo privremeni bijeg od stvarnosti.
Osim fizičkih posljedica, postoji i emocionalni teret koji se prenosi s generacije na generaciju. Gubitak voljenih osoba ostavlja ožiljke koji se teško zacjeljuju. Tijekom prve faze prekida vatre, Hamas je oslobodio 20 izraelskih zarobljenika u zamjenu za posmrtne ostatke 26 osoba, dok je istovremeno više od 2.000 Palestinaca pušteno na slobodu. Međutim, to nije bila konačna rješenja za porodice poput Aleva, koje se suočavaju sa stvarnošću gubitka i borbe za opstanak. Njihova bol nije samo fizička — ona se manifestira u obliku stresa, anksioznosti i depresije koje su prisutne među članovima porodice. Ove emotivne rane se često prikrivaju, ali duboko su zakopane u svakodnevnom životu, čineći ga još težim.
Prema podacima Ministarstva zdravstva Gaze, od oktobra 2023. godine, u izraelskom genocidnom ratu ubijeno je više od 69.000 Palestinaca, dok je više od 170.600 povrijeđeno. Ove brojke ne govore samo o broju žrtava, već i o bezbrojnim pričama o ljudskoj patnji, hrabrosti i borbi za pravdu. Kroz njihove priče, poput one Ride i Hameda, svijet može bolje razumjeti razmjere tragedije koja se odvija u Gazi. Svaka smrt, svaki gubitak, ostavlja prazninu koja se ne može popuniti — i ova praznina se prenosi na sve članove zajednice, stvarajući osjećaj kolektivne patnje koja se teško može opisati rečima.
U svijetu gdje je često teško čuti glasove običnih ljudi, priče poput Alevine postaju ključne. One nas podsjećaju da iza svake brojke stoji ljudsko biće, sa svojim snovima, nadama i strahovima. Dok se politika i vojne strategije razvijaju, od suštinske je važnosti da ne zaboravimo na ljudsku dimenziju sukoba. Sa svakim gubitkom, sa svakim ranjenim, gubi se još jedna priča — jedna priča koja zaslužuje da bude ispričana, čujna i zapamćena. Rida i Hamed, uprkos svemu, ostaju simboli hrabrosti i izdržljivosti, a njihova borba za pravdu i mir treba inspirisati sve nas da se zalažemo za promjene koje će donijeti bolju budućnost za sve ljude, bez obzira na to gdje se nalazili.
