Imala sam samo 13 godine, dijete ko dijete htjela sam biti u centru pažnje, da budem najvažnija u svojoj grupici.
Jednom mi je izašao ders od uvaženog šejha Elvedina Pezića, zainteresovalo me pa rekoh – hajde pogledat ću. Nakon pregledanog dersa postavila sam sebi pitanje: “Što ja ne obavljam namaz?” Nisam znala ništa od vjere, u porodici nisam nikog imala da me poduči, a i nikog da me upozori na grijehe. Počela sam nekako klanjati, a otac me spriječio riječima: “Što ti klanjaš, mlada si, imaš vremena.” Klanjala sam kada ne bi bilo nikog, da mogu rahatno obaviti namaz.
Prošao je jedan period, pozvala me jedna sestra da prisustvujem predavanju u mesdžidu. Otišla sam u tijesnim farmerkama, opeglala kosu… Ušla sam u mesdžid i vidjela puno sestara pokrivenih, pogledala sebe i odmah izašla iz te pristorije sva uplakana i sa puno stida. Sestre su izašle i uzele me, dale mi haljine i sjela sam pored njih. Tada sam rekla jednoj sestri da želim da se pokrijem, ne želim ni jednu sekundu pričekati.
Pozvala sam oca da mu kažem radosnu vijest, ali on je reagovao burno. Svi iz porodice su pokušavali da me nagovore da sklonim hidžab s glave, ali ja sam se uporno borila. Prošlo je pet godina, pa puno iskušenja koje mi je Allah podario samo da uvidi kako sam jaka. Elhamdulillah doista sam zahvalna na svakom iskušenju. Da nije bilo iskušenja, ne bih bila na ovom mjestu gdje sam sada.
Moj savjet sestrama jeste da kada vas neko iskušenje zadesi budite jake i borite se za svoj hidžab, za svoju vjeru. Tako mi Allaha, posle pet godina plakanja, tuge, bola, iskušenja, uspjela sam što sam htjela i trudim se da Allah bude zadovaljan sa mnom, a ne insani.
Vaša sestra💓
A.S.
n-um
