Prvostepenom presudom Mladić je proglašen krivim za deset od 11 tačaka optužnice Tužilaštva u Haagu. Oslobođen je jedino optužbe za genocid počinjen u šest bh. općina tokom 1992. godine – Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Kotor-Varoši, Foči i Vlasenici.
Izricanje konačne presude osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću bit će održano 8. juna 2021. godine pred Međunarodnim mehanizmom za krivične sudove, objavljeno je u petak, 30. aprila, na službenoj stranici Mehanizma.
Podsjetimo, Ratka Mladića, bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske, Haški tribunal je 22. novembra 2017. godine prvostepeno osudio na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida, zločina protiv čovječnosti, kršenja zakona ili običaja ratovanja.
Prvostepenom presudom Mladić je proglašen krivim za deset od 11 tačaka optužnice Tužilaštva u Haagu. Oslobođen je jedino optužbe za genocid počinjen u šest bh. općina tokom 1992. godine – Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Kotor-Varoši, Foči i Vlasenici.
Međutim, kako se približava datum izricanja konačne presude Mladiću, na površinu isplivavaju neke krajnje problematične pozicije, zaključci koje je upravo u kontekstu Mladića i Srebenice ranije iznijela sutkinja Prisca Matimba Nyambe, predsjedavajuća Žalbenog vijeća.
Kako je imenovana Nyambe
Inače, prilično iznenađenje u međunarodnoj javnosti izazvala je vijest iz 2018. godine da će sutkinja Nyambe prvi put predsjedavati radom Žalbenog vijeća na suđenju Ratku Mladiću.
Odluka da će upravo ona predsjedavati petočlanim Žalbenim vijećem koje će donijeti konačnu presudu bivšem komandantu Glavnog štaba VRS-a, donesena je nakon što je troje sudija isključeno zbog percepcije pristrasnosti, prenio je ranije BIRN.
Francuski sudija Jean-Claude Antonetti (ostat će upamćen po skandaloznoj oslobađajućoj presudi Vojislavu Šešelju) prethodno je prihvatio zahtjev Mladićeve odbrane da se iz žalbenog postupka isključe sudije Theodor Meron te Carmel Agius i Daqun Liu.
Kako je u svojoj odluci naveo Antonetti, sudije Meron, Agius i Liu “djeluju pristrasno” s obzirom na to da su u ranijim predmetima u Haagu donosili određene zaključke koji se tiču Mladića. Umjesto Merona, Agiusa i Liua u Vijeće su imenovane sudije Mparany Mamy Richard Rajohnson, Gberdao Gustave Kam i Elizabeth Ibanda-Nahamya.
Ako već sudije Meron, Agius i Liu “djeluju pristrasno” zbog toga što su donosili na najstrašnijim činjenicama utemeljene presude, šta onda reći za stavove sutkinje Nyambe, koja treba konačno presuditi Mladiću.
Naime, ona je napisala izdvojeno mišljenju u prvostepenoj presudi osuđenom ratnom zločincu Zdravku Tolimiru, u kome je tražila da bude oslobođen svih tačaka optužnice za počinjeni genocid, i to upravo u Srebrenici.
U žalbenom postupku jedini sudija koji se saglasio s njenim stavovima bio je Jean Claude Antonetti, koji će nekoliko godina kasnije, kao najstariji sudija nakon lakrdije u režiji sudije Theodora Merona, sutkinju Nyambe imenovati za predsjedavajuću Žalbenog vijeća Ratku Mladiću, piše portal Avangarda.ba.
Ipak, Tolimir je presudom Pretresnog vijeća 12. decembra 2012. osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid, udruživanje radi vršenja genocida, zločine potiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja, a presudom Žalbenog vijeća 8. aprila 2015. potvrđena je prvostepena presuda.
U svom izdvojenom mišljenju Prisca Matimba Nyambe je detaljno obrazložila zašto misli da Tolimir nije kriv ni po jednoj tački optužnice idući, čak, i dalje i negirajući počinjeni genocid i zločine u Srebrenici, negirajući time, ustvari, i sve presude izrečene u MKSJ zajedno sa svim utvrđenim činjenicama.
Portal “Avangarda” izdvojio je dijelove izdvojenog mišljenja sutkinje Nyambe u kojima su više nego jasni njeni stavovi o ratu u BiH, genocidu, počinjenim ratnim zločinima, žrtavama, ali i prema Ratku Mladiću i Tolimiru, te ih, u smislu upozorenja domaće i međunarodne javnosti, prenosimo.
Negiranje genocida
“Što se tiče tačke 1 (genocid), zaključila sam da optuženi (Tolimir) nije posjedovao namjeru koja se traži za genocid. Pored toga, budući da sam utvrdila da optuženi nije odgovoran za ubistvo i da nije bilo prisilnog premještanja iz Srebrenice i Žepe, kao ni s njim povezanog zlostavljanja civilnog stanovništva, ne postoji osnova za zaključak da je počinio bilo koje od djela u osnovi genocida prema članu 4(2) Statuta koja mu Tužiteljstvo stavlja na teret u optužnici. Prema tome, moj je zaključak da optuženi nije krivično odgovoran za krivično djelo genocida koje mu se stavlja na teret tačkom 1 optužnice”.
Negiranje drugih zločina, uključujući i istrebljenje
“Optuženi nije odgovoran za ubistvo ni po jednom vidu odgovornosti. Iz toga slijedi da bi ga trebalo osloboditi optužbi za ubistvo kao zločin protiv čovječnosti i kao kršenje zakona i običaja ratovanja, po tački 4, odnosno tački 5 optužnice. Budući da optuženi nije odgovoran za ubistvo, ne može mu se pripisati ni odgovornost za istrebljivanje kao zločin protiv čovječnosti iz tačke 3 jer je istrebljivanje ubistvo masovnih razmjera”.
Negiranje prisilnog premještanja civila
“Već sam iznijela zaključak da se optuženom ni po kojem vidu odgovornosti ne može pripisati odgovornost za odlazak muslimanskih civila iz srebreničke i žepske enklave. Iz toga slijedi da optuženi ne snosi krivičnu odgovornost za krivično djelo nehumanih djela putem prisilnog premještanja kao zločina protiv čovječnosti iz tačke 7 optužnice”.
Negiranje postojanja dokaza
“Na samom početku želim da konstatujem da su dokazi protiv optuženog, u vezi sa svim tačkama kojima se on tereti, u cijelosti posredni, zasnovani na presumpcijama, pretpostavkama i njegovoj stručnoj povezanosti s onima koji su počinili krivična djela koja su predmet optužnice. Nema dokaza koji bi ga povezivali sa krivičnim djelima koja su izvršili njegovi potčinjeni, a dokazi ne pokazuju ni da je znao da se ta krivična djela vrše. Veza optuženog s tim krivičnim djelima u cijelosti je izvedena iz njegove povezanosti, preko stručnog komandnog lanca, s onima koji su ih zaista počinili”.
Negiranje izjava svjedoka insajdera
“Što se tiče moje ocjene svjedočenja saučesnika, ta duga istorija velikog opreza učvršćuje me u uvjerenju da ne mogu smatrati da su izjave takvih ‘saučesnika’ date iskreno. Primjenjući ta načela, uzela sam u obzir svoja ukupna zapažanja u vezi s držanjem svjedoka osuđenih za krivična djela proistekla iz događaja navedenih u optužnici uključujući, između ostalog, Momira Nikolića i Dražena Erdemovića”.
Negiranje agresije na BiH
“Posebno sam zapazila da su, s obzirom na vrijeme koje je u međuvremenu proteklo i vrlo nefleksibilne stavove proistekle iz situacije građanskog rata, neki svjedoci bosanski Muslimani bili skloni da preuveličavaju muke kojima su bili podvrgnuti u Potočarima. (…) Posebno me zabrinjava događaj od 13. jula 1995. godine, kada je Rutten situaciju u Potočarima uporedio s Drugim svjetskim ratom i, prema Van Duijnovim riječima, srpskim vojnicima rekao sljedeće: ‘To podsjeća na ono od prije 50 godina, s nacistima’. Imajući u vidu istoriju regije, takve riječi veoma su uzrujale prisutne vojnike VRS-a, koji su to doživjeli kao etiketiranje da su ‘nacisti’. (…) Takve neprofesionalne izjave na račun srpskih vojnika pokazuju da je on pristrasan svjedok. Nakon što sam proučila njegov iskaz i dalje smatram da je ta pristrasnost očigledna”.
Negiranje Direktive 7 i strateških ciljeva
“Očigledan smisao Direktive br. 7 ne otkriva protivzakonite ciljeve u vezi sa civilnim stanovništvom srebreničke i žepske enklave. Prije će biti da ona pokazuje globalni plan nastojanja da se ostvari teritorijalna kontrola, u kontekstu cjelokupnog sukoba koji se 1995. godine odvijao u cijeloj Bosni i Hercegovini. Nadalje, nema dokaza da su strateški ciljevi ikada bili upotrijebljeni kao smjernica za ciljeve Vojske Republike Srpske”.
Negiranje da su zaštićene zone bile demilitarizovane
“S obzirom na to da je Armija RBiH koristila te zaštićene zone, posebno za potrebe smještaja svoje 28. divizije i kao poligon sa kojeg su vršeni napadi na VRS, ne mogu da se složim s tim da sute zone bile pretežno civilnog karaktera, odnosno da su dejstva VRS-a prema enklavama bila nužno usmjerena protiv civila.”
Negiranje napada na civilno stanovništvo
“Jasno je da cilj napada na Žepu (Stupčanica ‘95) ni u jednom trenutku nije bio na civilno stanovništvo. Naređenje koje je Krstić izdao 13. jula vrlo je jasno pošto se u njemu kaže sljedeće: ‘Civilno muslimansko stanovništvo i UNPROFOR nisu cilj dejstva naših snaga, iste prikupljati i stražom obezbjeđivati, a naoružane muslimanske grupe razbijati i uništavati’. (…) Uz dužno poštovanje, ne slažem se sa zaključkom većine članova Vijeća jer se nisam uvjerila da je Tužiteljstvo dokazalo van razumne sumnje da su ostvarena obilježja prisilnog premještanja, odnosno, prisilan karakter raseljavanja. Član 49 Ženevske konvencije IV i član 17 Dopunskog protokola II daju mogućnost okupacionoj sili da evakuiše stanovništvo ako to nalažu interesi bezbjednosti stanovništva, ili ako postoje imperativni vojni razlozi za takvu evakuaciju. Iz razloga navedenih u nastavku jasno je da su takve evakuacije bile neophodne. U tim slučajevima sila zaštitnica, u ovom slučaju UNPROFOR, bio je pravovremeno obaviješten o evakuaciji, upravo kako i nalaže član 49 Ženevske konvencije IV”.
Negiranje zaustavljanja humanitarnih konvoja za Srebrenicu
“Na osnovu dokaza izvedenih u ovom predmetu ne mogu zaključiti da su ograničenja kretanja konvoja bila uzrok humanitarne krize u enklavama i da je to doprinijelo prisilnom uklanjanju civilnog stanovništva tako što je okoljudi sve više ‘stezan obruč’, sve dok, kako je zaključila većina članova Vijeća, životni uslovi nisu postali nepodnošljivi”
Negiranje i obesmišljavanje izjava svjedoka
“Iako se s većinom članova Vijeća slažem u zaključku da su uslovi u Potočarima bili katastrofalni i da je stanovništvo veoma željelo da ode, zaključak koji sam ja izvela iz toga je drugačiji. Po mom mišljenju, upravo je ta, sve gora humanitarna situacija nalagala brzo premještanje ljudi i njome se može objasniti zbog čega civili – u položaju sličnom onom o kojem govori Mirsada Malagić – nisu mogli više ni trenutka čekati evakuaciju”.
Negiranje zločinačke namjere Ratka Mladića
“Što se tiče sastanaka održanih u hotelu Fontana u Bratuncu, većina članova Vijeća je zaključila da ih je Mladić vodio ‘prijeteći i dominantno’. S tim zaključkom ne mogu se složiti iz sljedećih razloga. Karremans je smatrao da treba da podrži želju koju su izrazili bosanski Muslimani da im se organizuje bezbjedan prijevoz iz enklave i nadao se da bi u tome mogao da mu pomogne VRS. Mladićeva reakcija na to je bila da i on ‘želi da pomogne (…) tom muslimanskom civilnom stanovništvu koje nije krivo za ovo što se desilo’ i zbog toga je predložio dodatne razgovore u hotelu Fontana, u kojima su učestvovali i predstavnici civila, bosanskih Muslimana. Za razliku od većine članova Vijeća, ja na tom video-snimku, uvrštenom u spis u ovom predmetu, ne vidim da je Mladić išta učinio s namjerom da ‘ponizi’ učesnike. U stvari, Mladić je susretljiv, učesnike nudi cigaretama, pivom i sendvičima za ručak. Isti obrazac ponašanja nastavio se i na trećem sastanku u hotelu Fontana, na kojem je Mladić kćerki, unuku/unuci i majci Ćamile Omanović, koja je molila da bude bezbjedno evakuisana, ponudio svoj automobil. Pored toga, istu uljudnost pokazao je i prema bosanskim Muslimanima koji su prisustvovali daljnjim sastancima na Bokšanici, na primjer, Hamdiji Torlaku, kome je bilo hladno, dao je jaknu. Ne čudim se da su ga se neki ljudi na tim sastancima bojali s obzirom na to da je bio poznati general, dominantnog držanja, u situaciji velike neizvjesnosti”.
Negiranje zločina Vojske RS
“Za razliku od većine članova Vijeća, ne vjerujem da je VRS imao cilj da uveća strah i haos među civilima, bosanskim Muslimanima. U stvari, nije iznenađujuće da je, na tako malom prostoru, kao što je bila baza UN-a, bilo potrebno da vojnici Nizozemskog bataljona smiruju tako veliki broj ljudi. Iako je, kako je utvrdila većina članova Vijeća, istina da bi ‘ponekad (…) pripadnici snaga bosanskih Srba gurali bosanske Muslimane i vikali na njih da uđu u autobuse’, po mom mišljenju je važno naglasiti da se to događalo samo povremeno – u masi od približno 25.000-30.000 ljudi. Štaviše, dokazi potvrđuju da je u takvim slučajevima VRS direktno na licu mjesta intervenisao tako što bi ukorio one koji su to činili”.
Negirala je kontinuitetu zločine VRS-a koji su, za nju, bili mirotvorna organizacija: “Na video-snimku ne vidi se terorisanje stanovništva od strane snaga bosanskih Srba: u stvari, snimak pokazuje da je Vojska Republike Srpske ljudima u masi davala hranu i vodu. Prema tome, na osnovu tih dokaza i samo s mišljenjem Ruttena, koji je to protumačio kao ‘propagandu’, i Kingorija, koji je to nazvao ‘predstavom’, smatram da je razumno moguć i zaključak da su posrijedi bili iskreni napori da se pomogne ljudima okupljenim u Potočarima i da ti postupci nisu u skladu sa planom da se progoni ili teroriše civilno stanovništvo kako bi se otjeralo.”
Negirala je zločin i zločinačke namjere: “Ja na osnovu navedenog ne mogu da izvedem zaključakkoji je izvela većina članova Vijeća, da se ekspeditivnost i efikasnost s kojom je VRS uspio da organizuje prijevoz, može u bilo kom slučaju smatrati indikacijom zločinačke namjere.
Negiranje zločina Ratka Mladića
“Štaviše, podsjećam na ono što je Mladić rekao na posljednjem sastanku u hotelu Fontana, održanom 12. jula: Vi možete (…) da birate da ostanete ili ako želite da odete. Ako želite da odete, izrazite vašu želju na četiri strane sveta. Nakon predaje oružja, kud kaže – bilo koji pojedinac – otići će. Zato je potrebno da se obezbedi samo gorivo, ja ću obezbediti vozila. Tim postupkom Mladić je stanovnišvu jasno ostavio izbor da svako sam odluči. To, zajedno s dokazima da su svi ti civili itekako htjeli da odu, po mom mišljenju, jasno potvrđuje da su žene, djeca i starci iz Potočara otišli svojom voljom kako bi se pridružili svojim bliskim na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH i da nisu bili prisiljeni da se ukrcaju u autobuse, kako je zaključila većina članova Vijeća.”
Negirala je zločine u Žepi
“Ne samo da je Ratno predsjedništvo Žepe još prije nego što je započeo završni vojni napad na Žepu donijelo odluku da evakuiše civilno stanovništvo, nego je i političko rukovodstvo u BiH razmatralo takav mogući scenario koji, po mom mišljenju, ne može dovesti do zaključka da su bosanski Muslimani na bilo koji način bili prinuđeni na evakuaciju civilnog stanovništva u pregovorima sa VRS-om. Međutim, za razliku od većine članova Vijeća, ja smatram da dokazi izvedeni u ovom predmetu upućuju na to da je civilno stanovništvo napustilo enklavu svojom voljom.”
Negirala je paljenje bošnjačkih kuća: “Nadalje, ne mogu prihvatiti rezonovanje većine članova Vijeća da su kuće bosanskih Muslimana, stanovnika Žepe, mogle spaliti samo snage bosanskih Srba. U stvari, Vijeće je saslušalo svjedočenja o tome da su jedinice VRS-a palile sijeno, ili manje kolibe, a ne kuće, a ti zapaljeni stogovi sijena trebali su da pokažu njihovo napredovanje kao dimna signalizacija neophodna s obzirom na prirodu terena.”
Tvrdila da je Ratko Mladić “častan oficir”
“Ne slažem se sa sljedećim zaključkom većine članova Vijeća: Doprinio je zastrašujućoj atmosferi koja je vladala tokom tog procesa tako što je usmjerio pištolj u vazduh u namjeri da zastraši civile, bosanske Muslimane. Donoseći taj zaključak, većina članova Vijeća priznaje da optuženi ‘nije otvoreno prijetio stanovnicima Žepe’, ali se poslije toga poziva na Woodovo svjedočenje da je usmjeriti cijev pištolja u vazduh ‘veoma prijeteći’ gest i da to ‘nije ponašanje normalno za jednog generala’. Mislim da je važno da odmah na početku kažem da smatram da je Wood jedan od onih svjedoka koji nisu iz BiH i koji nisu bili u potpunosti objektivni u svom svjedočenju, što je već izloženo u mojim preliminarnim primjedbama u vezi s ocjenom dokaza.
Ne vjerujem da prisustvo jednog generala s pištoljem, okruženog sa 3.000-4.000 civila koji imaju zaštitu generala svoje vojske, Armije RBiH, dočarava situaciju koja se na bilo koji način može dovesti u vezu s holokaustom ili etničkim čišćenjem. Po mom mišljenju, optuženi je bio prisutan u Žepi u svojstvu profesionalnog vojnika. Vojnici po logici stvari nose oružje, a u ovom slučaju on je nadgledao i pomagao u evakuaciji civila, bosanskih Muslimana. On se pritom starao da se stanovništvo bezbjedno preveze iz enklave i pazio da pojedinci ne iskoriste priliku i počine krivična djela. Dokazi su jasni u pogledu toga da optuženi nije nikome prijetio niti je ijednog civila, bosanskog Muslimana, prisilio da se ukrca u autobus”
Negiranje UZP-a za Srebrenicu
“Većina članova Vijeća u ovom predmetu zaključila je da je optuženi svjesno učestvovao u UZP-u ubistva. Uz dužno poštovanje, ne slažem se s tim zaključkom iz razloga koji slijede. Ne mogu da podržim zaključak o razmjerama tog UZP-a, odnosno, da su ga ‘usvojile brojne visoke starješine VRS-a, a u djelo proveli mnogobrojni pripadnici snaga bosanskih Srba’. Naprotiv, dokazi upućuju na to da su na konkretnim lokacijama gdje je vršeno ubijanje izvršioci tog ubijanja bile manje grupe vojnika VRS-a i da su oni birali koga će ubiti. Dokazi iz spisa za razna mjesta pogubljenja pokazuju da su razlog iz kojeg su ljudi ubijani bili određeni lični motivi, kao što je osveta. Pored toga, upozoravam na brojne slučajeve u spisu ovog predmeta da su vojnici VRS-a ratnim zarobljenicima davali hranu i vodu”.
Negiranje (ponovo) genocida
“Shodno tome, na osnovu dokaza izvedenih u ovom predmetu ne mogu da se složim s tim da je UZP ubistva uključivao cjelokupne snage bosanskih Srba; naprotiv, oni pokazuju da su učesnici tog UZP-a ubistva bili mala grupa koja se sastojala od ograničenog broja pripadnika VRS-a koji su se oteli kontroli”.
Negiranje (ponovo) UZP-a za Srebrenicu/genocid
“Optuženi nije posjedovao traženu namjeru. U skladu s mojim rezonovanjem izloženim gore, smatram da je većina članova Vijeća pogriješila kad je zaključila da je optuženi učestvovao u UZP-u ubistva. Dokazi jednostavno ne potvrđuju postavku da je on van razumne sumnje posjedovao zajedničku genocidnu ili bilo kakvu drugu namjeru da doprinese UZP-u ubistva”.
Negiranje broja ubijenih
“… bez dodatnih forenzičkih dokaza za izvjestan broj za koji dokazi nisu tako jasni, nemam mogućnost da se van razumne sumnje uvjerim da njihova smrt ima obilježja ubistva. Dokazi u ovom predmetu pokazuju da su mnogi iz kolone poginuli u borbi – možda čak i do 3.000 ljudi. Shodno tome, s obzirom na dokaze u kojima se navode drugi uzroci smrti u to vrijeme, koje je i Vijeće primilo na znanje – uključujući pogibiju u borbi, samoubistvo, međusobne sukobe i prirodne okolnosti – ne mogu smatrati van razumne sumnje da se radi o leševima žrtava ubistva koje su počinile snage bosanskih Srba, tako da, prema tome, moram zauzeti stav suprotan stavu većine članova Vijeća, koja smatra da su takvi uzroci smrti bili ‘bili u manjini’”.
Tvrdnje da Tolimir “nije kriv”
“S obzirom na gore navedene zaključke, optuženog Zdravka Tolimira bih oslobodila svih osam tačaka optužnice. (…) S obzirom da, po mom mišljenju, nije bilo prisilnog premještanja iz Srebrenice i Žepe, optuženom ne mogu da pripišem ni odgovornost za progon putem prisilnog premještanja bosanskih Muslimana iz Srebrenice i Žepe. Po mom mišljenju, on ne može da snosi odgovornost ni za progon utoliko što smatram da nije postojao plan koji je uključivao okrutno i nečovječno postupanje prema civilima u Srebrenici ili Žepi. Pošto nije bio učesnik ni navodnog UZP-a prisilnog uklanjanja stanovništva, ni navodnog UZP-a ubistva, nema osnove po kojoj bi mu se mogla pripisati krivična odgovornost za krivično djelo progona putem uništavanja lične imovine istvari bosanskih Muslimana. Razmotrivši ukupne dokaze u spisu, nisam uopšte ubijeđena da je optuženi kriv po bilo kojoj optužbi navedenoj u optužnici i, prema tome, zaključujem da optuženi Zdravko Tolimir nije kriv…”
