Marokanac Tariq Louakili stojički je u naš mikrofon govorio o nedaćama kroz koje je prošao tokom 11 „gameova“ – pokušaja ulaska u Hrvatsku, pokazivao nam brojne ožiljke – njegovu trajnu uspomenu na nedosanjani san da se domogne boljeg života u Evropi, pričao kako se na sarajevskim minusima snalazio za prenočište, komad hljeba…
Ali, na pitanje koga ima u Maroku, ko ga čeka, koga će zagrliti kada se vrati na rodnu grudu, uslijedio je neugodni muk, suze se počinju slijevati niz njegovo lice. Dok pokušava savladati emocije, drhatvim glasom kroz stisnute zube jedva izgovara – djecu.
„Volim ih. Puno sam ih poželio. Nisam ih vidio godinu i po...“, u prekidima izgovara emocijama shrvani Tariq, u posljednjim trenucima u kojima je migrant.
Nasreću, svoju će djecu ponovo zagrliti jer se odlučio vratiti kući. Na sarajevskom aerodromu broji sekunde do ukrcavanja u avion koji će ga, preko Istanbula, vratiti u njegov Maroko.
On je jedan od sedam državljana Maroka koji su se ovih dana odlučili na tu mogućnost, zahvaljujući Programu potpomognutog dobrovoljnog povratka i reintegracije (Assisted Voluntary Return and Reintegration – AVRR), kojeg Međunarodna organizacija za migracije (International Organization for Migration – IOM) sprovodi na čitavom Zapadnom Balkanu i u saradnji sa domaćim institucijama.
S koliko profesionalnosti, žara, ali i emocija ekipa IOM-a obavlja ovaj posao, uvjerila se i ekipa portala Radiosarajevo.ba, koja je ispratila odlazak ove grupe migranata – njihov transport iz privremenih prihvatnih centara ili drugih boravišta do aerodroma do završnih procedura, pozdrava i oproštaja na Aerodromu Sarajevo.
Dok čeka ukrcavanje u avion, Tariq nam nastavlja svoju životnu priču. Maštajući kako će porodici osigurati bolje uslove za život, u julu prošle godine uputio se na put pun neizvjesnosti. Turska, Grčka, Albanija, Crna Gora, Srbija – zemlje su čije je šume dobro upoznao, provodeći brojne noći u njima. Došao je do Bosne i Hercegovine, iz koje dalje, na tlo Evropske unije, ipak nije uspio stići. Brojni pokušaji prelaska granice neće mu ostati u lijepom sjećanju.
„Na gameu sam bio 11 puta. Sve su mi uzeli, lične stvari, pare, telefone, fizički su me zlostavljali, udarali. Imam bolove na zlogobima, koljenima, zamalo da mi slome ruku“, objašnjava, pričajući o „ljudima s fantomkama“. U Bosni i Hercegovini je devet mjeseci, pokušavao je smjestiti se u kamp, ali nije bilo mjesta.
Boravio je po napuštenim kućama, hranu je kupovao od novca za koji se nekako „snalazio“, porodica mu je slala novac kako bi preživio. Priča da je za devet mjeseci u BiH potrošio više od 6.000 eura. Kaže, da je, srećom, naišao i na jednu organizaciju, koja mu je osigurala smještaj u jednom objektu u sarajevskom naselju Otoka. Upoznao je malo lokalnog stanovništva, ali za one koje zna, kaže da su najbolji ljudi.
„Jedan me ugostio u svojoj kući, dao mi je 1.100 eura“, priča nam Louakili.
Ipak se odlučio na povratak jer je nakon 11 pokušaja svjestan da će teško stići do rodbine u Njemačkoj.
„Polome nas, idu da te unište, da te slome… Ne mogu više. Od udarca koji sam dobio već mjesec padam u nesvijest“, priča nam Tariq o razlozima povratka.
U okviru programa, dobit će i finansijsku pomoć, kako bi lakše prebrodio novi početak. Kaže da je ranije radio kao vulkanizer, pa će novac koji dobije uložiti u opremu, kako bi se mogao ponovo baviti tim poslom.
„Sve što sam imao prodao sam prije polaska, ništa me ne čeka, tako da će mi ova sredstva pomoći da ponovo sebi osiguram posao, da mogu raditi“, priča nam ovaj Marokanac netom prije što će napustiti Bosnu i Hercegovinu.
Na našu molbu da nam svoju priču ispriča još neko od ovih Marokanaca, svi humanitarci odreda nam govore – „Hamza, njega morate upoznati, on je poseban…“. Međutim, zbog čitave „vojske“ njegovih prijatelja koji su hladno sarajevsko večer rezervirali kako bi iz raznih krajeva BiH došli na aerodrom na ispraćaj Hamze Bensoude, njega je poprilično teško izdvojiti da nam kaže nekoliko riječi.
Nakon što se pozdravio i oprostio s brojnim prijateljima, u razgovoru se uvjeravamo da se njegova priča zaista razlikuje od one njegovih sapatnika. Ovaj visokoobrazovani mladić, za kojeg svi imaju samo riječi hvale, priča nam da je Maroko napustio prije godinu i po, a u BiH je nešto više od godinu. Glavni razlog napupštanje svoje zemlje bilo je nepostojanje sloboda, nemogućnosti zaposlenja, loš zdravstveni sistem…
Ovaj magistar prava, koji je u rodnoj zemlji bio i pri kraju doktorata, svoje znanje i vještine namjeravao je okušati negdje u zapadnoj Evropi. Krenuo je najprije kod brata u Belgiju, gdje se namjeravao zadražati nekoliko sedmica, a onda istražiti mogućnosti.. Međutim, kao i većina, dalje od hrvatske granice, nije mogao. Zapravo, u „game“, kako nam kaže, nije ni pokušavao ići.
Nikad nije pokušao da pređe granicu, bio je četiri mjeseca u Zenici, mjesec u Sarajevu, a onda je utočište našao kod jedne porodice u Brezi. Radi se, zapravo, o porodici jednog imama, kojeg je upoznao na namazu u džamiji, a koji ga je primio u svoj dom.
„Primili su me na najljepši mogući način. Dugo sam bio kod njih“, kaže nam Hamza, priznajući da ima jaku volju za povratkom, želi vidjeti porodicu, ali kaže da bi dobre ljude iz Bosne volio povesti sa sobom.
„S ljudima koje sam ovdje upoznao bit ću u kontaktu do kraja života“, zaključuje Hamza.
Upitan zašto se vraća, kaže da je u Maroku imao solidan život, a kada je stavio na vagu sve što se migrantima dešava na putu ka zemljama Evrope, ipak se odlučio vratiti. Po povratku, nastavit će se obrazovati, završiti doktorata, a i novac koji će dobiti za reintegraciju, uložiti će u obrazovanje. „Kada se vratim, ponašat ću se drugaèije. Ranije sam izabrao da bježim, a sada ću se za bolji život boriti u svojoj zemlji“, kaže nam Hamza.
Govoreći o AVRR-u, Aleksandar Jugović, savjetnik za dobrovoljni potpomognuti povratak pri IOM-u, kaže da je to jedan od glavnih programa koje IOM sprovodi. Ima za cilj spriječiti neregularne migracije, zaustaviti trgovinu ljudima, doprinjeti nacionalnom razvoju te pružiti pomoć vladama u upravljanju migracijskim tokovima.
„IOM provodi ovaj program ističući vrijednost AVRR-a kao jednog od osnovnih mehanizama za upravljanje migracijama, koji pruža mogućnost povratka migranata u njihove zemlje porijekla na dobrovoljan, siguran i dostojanstven način. Program pruža administrativnu, logističku i finansijku podršku pri njihovom povratku, bilo da su to povratnici porijeklom iz Bosne i Hercegovine koji se dobrovoljno vraćaju u BiH, ili su to migranti porijeklom iz drugih zemalja kao što su Pakistan, Iran, Afganistan…, koji se veraćaju u svoje matzične zemlje“, priča nam Jugović.
Od 2018. godine, kako nam objašnjava, u okviru regionalnog AVRR programa koji IOM sprovodi u Albaniji, BiH, Crnoj Gori, Kosovu, Sjevernoj Makedoniji i Srbijii, realizirano je više od 1.500 povrataka, od toga blizu 1.000 iz BiH. Naglašava da se dobrovoljni povratak sprovodi tokom čćitave godine, sa značajnim brojem migranata koji se uspješno vrate u svoje matične zemlje. Ipak, trenutno je to nešto izraženije.
„Zbog raznih nepogoda, nedostatka smještaja, otežanog kretanja i uslova koje sa sobom donose hladniji dani, broj zainteresovanih za Program potpomognutog dobrovoljnog povratka i reintegracije se povećava. Primjetan je trend rasta u zimskom periodu, kada se realizuje veći broj povrataka u odnosu na ostale mjesece u godini. Migranti se u ovom periodu najviše odlučuju na dobrovoljni povratak usljed teških životnih uslova, nemogućnosti nastavka puta ka zemoljama Evropske unije, neželjenog ostanka u zemlji tranzita i odvojenosti s porodicom“, kaže Jugović.
Na koji način se migranti mogu prijaviti, učestvovati u programu objasnila nam je njegova kolegica Mia Ožegović, savjetnica za dobrovoljni potpomognuti povratak i rentegraciju.
„Svaki IOM-ov privremeni prihvatni centar u BiH ima i AVRR savjetovalište gdje se migranti mogu prijaviti za povratak ili doći kako bi se za početak samo informisali o samom programu i procesu dobrovoljnog povratka u njihove matične zemlje. S obzirom da znatan broj migranata ne boravi u privremenim prihvatnim centrima , AVRR program i ima svoj terenski tim koji svakodnevno posjećuje sva veća okupljališta migranata u urbanim i ruralnim mjestima i predstavljaja im program i njegove pogodnosti, a potom ih upućuje u AVRR savjetovalište u IOM uredu u Grbavičkoj 4 gdje se mogu registrovati za povratak. Pod pokroviteljstvom austrijske i njemačke vlade, u 2020. godini AVRR program je sproveo dosad najveću marketinšku kampanju usmjerenu prema migrantskoj populaciji koja se nalazi na prostorima Zapadnog Balkana, kako bi što veći broj migranata bio upućen u sam program i njegove usluge namijenjene njima“, kaže Ožegović.
Upitana koje su pogodnosti ovog programa, jer osim što im bude osiguran povratak u njihove zemlje, oni dobiju određenu finansijsku pomoć, Ožegović kaže da AVRR program pruža korisnicima dostojanstven povratak u svoje matične zemlje i mogućnost da pokušaju iznova započeti bolji život ili unaprijediti postojići kako za sebe tako i za njihove porodice.
„Korisnicima programa se nude dvije vrste finansijske pomoći, gotovinska čiji se dio isplaćuje prije povratka sa Zapadnog Balkana te ostatak nakon dolaska u matičnu zemlju kada tamošnji AVRR savjetnik preuzima slučaj.. Druga vrsta finansijske pomoći je pomoć u reintegraciji u matičnoj zemlji. Reintegracijska potpora pruža korisnicima mogućnost da nastave svoje školovanje u matičnoj zemlji, da započnu neki mali biznis, plate medicinske troškove za sebe ili nekog člana porodice, itd te ih ohrabruje da nastave svoj život ili ga pokušaju poboljšati . Velika većina korisnika dolazi iz ruralnih dijelova svojih država koje su i same pogodjene siromaštvom te nisu imali mogućnosti da pristupe nikakvim socijalnim programima“, kaže Ožegović.
Naglašava da svi privremeni prihvatni centri funkcionišu u saradnji sa drugim međunarodnim nevladnim orgaizacijama.
„Naši korisnici su ujedno i korisnici DRC-a (Danish Refugee Council) koji su zaduženi za pružanje zdravstvene pomoći, te MDM-a (Medicines Du Monde) i UNFPA koji pružaju psiho-socijalno savjetovanje i radnu terapiju. Takođe tu su i World Vision, UNHCR, UNICEF i Save The Children koji se svojim djelovanjem bave pružanjem usluga porodicama i maloljetnim. Migracijski put jednog korisnika od njegove matične zemlje do područja Zapadnog Balkana zna da traje između 2-5 godina te se u tom periodu dešavaju mnoge stvari koje utiču na njihovo fizičko i psihičko zdravlje, stoga je neophodno sistemsko i udruženo djelovanje kako bi se korisniku pružila sva moguća pomoć i zaštita da se vrati u zemlju porijekla i nastavi sa svojim životom. AVRR program također sarađuje sa Službom za poslove sa strancima pri Ministarstvu sigurnosti BiH sa kojom IOM ima uspješnu suradnju u oblasti dobrovoljnog povratka od samog starta veæ dugi niz godina“, zaključuje Ožegović.
Tarik Zećo, savjetnik za dobrovoljni potpomognuti povratak i reintegraciju, priča nam da su u 2020. godini korisnici koji su pristupili AVRR programu te kojima je pružena pomoć IOM-a u vidu organiziranja samog doborovoljnog povratka kao i renitegracijske pomoći u matičnim zemljama u najvećem broju državljani Pakistana.
Nakon toga, slijede državljani Maroka i Afganistana. „U nešto manjem broju to su državljani Iraka, Nepala, Tunisa, Irana, Gvineje, Gane, Indije… Za pojedine države, poput Alžiraili Šri Lanke, nažalost, zbog pandemije i trenutnih restrikcija zbog epidemiološke situacije u tim državama, trenutno nismo u moguænosti organizovati povratak, iako za to postoji veliki interes“, kaže Zećo.
Upitan o razlozima zbog kojih se migranti odlučuju na povratak u svoje zemlje, kaže da je to najčešće nemogućnost prelaska granice i nastavka putovanja ka jednoj od evropskih zemalja, nedovoljna finansijska sredstva ili nedostatak mogućnosti koje bi osigurale ostanak u zemlji tranzita.
Dodaje da mnogi migranti koji se odluče na ovaj vid migracija, mnogo ovise i o finansijkoj pomoći njihovih porodica u matičnim zemljama. Također, kako dodaje, jedan od bitnijih razloga za povratak je i razdvojenost od porodica, trenutna situacija u matičnoj zemlji, osobni razlozi – poput bolesti ili smrti nekog od članova porodice…
„Mnogi od migranata koji se prijave za AVRR program potpomognutog dobrovoljnog povratka i reintegracije ističu kako su na ovaj put migracija bili potaknuti pogrešnim uvjerenjima i očekivanjima“, priča nam Zećo, dok se on i njegove kolege rastaju s još jednom grupom ljudi za koje se nada da ih očekuje svjetlija budućnost na mjestima sa kojih su krenuli na put.
