Oduvijek je ova tema boljela. Nekada se o njoj sa strahom pričalo. A i danas, postoje one koje „krišom“ pričaju o svome bolu. Rekla bih, nije lahko biti ni jedna ni druga. Zaista je to izazov. Biti majka dvadeset i kusur godina, ili nerijetko i više… a onda odjednom dođe ONA „da uzme“ sina. Ili, očekivati da tvoj voljeni je samo tvoj, a onda shvatiti da on ima i druge prioritete. Ako ih ne zna podijeliti, onda sigurno važnije od tebe- njegove supruge. Jer, kako kažu, žena može biti svako. A majka je samo jedna. Doduše, ne može ni žena biti svako a pogotovo ne majka njegove djece. Za sve ima mjesto, ukoliko se želi napraviti. I ukoliko je suprug muškarac a ne dječak. Jer ovaj prvi nikada neće dovesti u pitanje ničiji hakk, ni majčin, ni ženin, ni djetetov. A ovaj drugi hoće. A kako i ne bi kad je dječaku majka potrebna cijeli život. Ali ne kao majka, već kao zaklon i vođa.
Kada uđe u kuću to „tuđe čeljade“ koje mnogi nazivaju snaha, nevjesta ili nevista, sve oči budu uperene u nju. A nerijetko se na nju gleda i kao na „repu bez korijena“, jer zarad ljubavi prema mužu ona je napustila najdraže. U novom domu sigurno očekuje lijepu dobrodošlicu, bez da joj se svaka greška gleda sa „lupom“ i bez da je svi smatraju „nižim redom“. Usput očekuje i da je njen muž štiti od svakoga, pa i od samog sebe. Da joj bude utočište i smiraj, jer žensko je to kojem treba i jedno i drugo. Očekuje da je razumiju, i da imaju sabur za nju. Da će joj svekrva biti druga majka, da joj neće jamu kopati i da će je kao rođenu kćerku razumjeti. Očekuje da joj neće sve svoje nametati, jer ona ima već korijen i porodicu iz koje potiče. U brak unosi ono što je negdje bila, ono kako je negdje naučena. Ima sigurno drugačije vrijednosti, i nije se lahko „preko noći“ uklopiti u drugi šablon. A i što bi? Zar je sve u drugoj porodici potpuno ispravno? Zar nema pravo da bude svoja?
Priznat ćete da nije lahko ući ni u sobu u kojoj nisu tvoji (tebi poznati) a kamoli u kuću koja je godinama gradila svoju „vladavinu“. Svi su oni svoji, draži sebi od onog „tuđeg čeljadeta“. I uvijek je lakše uperiti nišan na tuđeg nego na svog. I uvijek je onaj tuđi „najgori“. Jer, teško je kuditi svog. Mnogo je lakše zatvoriti oči i ne vidjeti mahane rođenog sina ili kćerke, nego ih zatvoriti pred tuđim djetetom. A valja uvijek i svugdje, valja prema svakom biti pravedan. Jer ima Onaj koji sve vidi.
Tuđe dijete ne dolazi da bi majci preotelo sina (u većini slučajeva). Ono dolazi iz ljubavi, da bi gradilo svoj dom i savilo svoje gnijezdo. Ostavlja svoje zbog „tuđinca“. Zar se u takav pohod ide sa „zlim namjerama“. Majka je jedna. Nezamjenljiva. Neuporediva. Da muškarac ima i stotinu žena one ne mogu zauzeti mjesto majke. Ali isto tako ni majka ne može sinu nadomjestiti mjesto žene. I slobodno bi mogla reći da rat koji vode svekrva i snaha je potpuno besmislen i bezrazložan. Samo kada bi žensko moglo da se malo više preda raciji umjesto emociji. I kada bi muškarac znao da bude muškarac i da ne dozvoli da niti jedna od ove dvije žene uzme hakk onoj drugoj. Jer, opet- on će ponajviše odgovarati i za jednu i za drugu. Majka je ona pod čijim je nogama Džennet. Ona je ta kojoj se ne smije reći ni „Uh!“ Ona je ta o kojoj Gospodar u Kur’anu kazuje. Ona je ta prema kojoj je naređena poslušnost. Ali, i žena je emanet uzet pred Gospodarom i ljudima. Tuđe dijete, tuđa sreća, tuđa ljubav predata njemu. Ne da pati s njim, ne da joj on i njegovi zulum čine. Već da bude štićena, voljena i sretna.
Muškarac je taj koji treba da pokriva krivost i jednog i drugog rebra. I onog ispod kojeg je rastao u utrobi majčinoj, i onog koje u njemu traži utočište. Da napravi balans. I čuva hakk i jedne i druge.
A svaka snaha bi trebala znati da je muževa majka njegov Džennet. Da je njeno mjesto u njegovom životu mnogo prije su se njih dvoje i upoznali. Trebala bi znati da mu ona ne može biti majka, ma koliko dobra prema njemu bila. I da ne smije biti ona koja će stati na put između majke i sina. Golem je to grijeh.
A svaka svekrva bi trebala da snahi otvara svoja vrata kao rođenoj kćerki. Jer, to čeljade je ostavilo rođenu majku i došlo u nepoznato. Treba mu čvrsta i iskrena ženska ruka koja će je pogurati da bude bolja supruga. Bolja majka. Ali ne kritikom, uvredama i ukorom već saburom, iskrenošću i lijepom riječju. I da, niti jedna majka ne bi smjela stati na put ljubavi između sina i snahe, jer veliki je grijeh rastaviti voljene. A ako imaju djecu, time je grijeh veći i bolniji. Neka svaka majka zna da svaku njenu tajnu riječ, svaku spletku, svako zlo djelo pišu dva pisara koja se ne umaraju. A vidi i zna Onaj koji sve vidi i zna.
Kako reče jedan učen insan, nakon što je udao tri kćerke a sina nije imao: „Gospodar je sačuvao mene i moju suprugu iskušenja. Nigdje se lakše kao o tuđu kćer ogriješiti.“
Čuvajmo se tuđeg hakka, a i snaha je ona koja ima hakk. Itekako.
HALIMA LJ. n-um
