Piše: Sara Sabri
Volimo roditelje, ali im i zamjeramo iz neznanja….dok ne obujemo „njihove cipele.“ Tako je inače u životu.
Mnogima sam mnogo šta zamjerala u životu. Dok nisam sazrila, a insan zrijeva svake sekunde. Njoj najviše. Njoj i danas zamjerim, njoj koja me rodila sa svojih krhkih 18 godina, koja se odlučila da život koji nije trebala i morala da prihvati, prihvati radi mene. Poslije – radi nas. A zasluživala je mnogo,mnogo bolje.
Svako zamjeranje je zapravo nerazumijevanje. Zamjerila sam joj i što je odšutjela kad sam rekla – mama, opet ćeš postati nana. Pomislila sam – nije se obradovala. Briga je! Prije neki dan je gledam kako moje šesto čedo drži u rukama i ljubi. Kaže: “Ja ti onda ništa ne rekoh. A pomislila sam – šta će ti?. Jer mi je žao da se mučiš…”
Prošle godine u ovo vrijeme, rodila sam svoje šesto dijete; ležeći krvava i izmrcvarena na porođajnom stolu shvatila sam je iako nisam shvatila da sam je shvatila. Dok sam se tresla u groznici, pomislila sam: “Rodila sam četiri djevojčice. Vjerovatno će sve četiri bar po jednom doći na ovaj sto. Bože, kako mi je žao. Da mogu da ih ubijedim da to učine samo po jedanput. Dosta im je! Žao mi da prolaze kroz ove muke. Žao mi da se muče…” A sama sam svojevoljno, pazi paradoksa, sva sretna došla 6 puta baš na taj sto!
Kako jedni druge malo razumijemo….
Kako jedni drugima, iz najbolje namjere, bespotrebno kreiramo odluke vezane za njihov život. Kako jedni drugima olahko zamjeramo i pamtimo ono što nas zakine….bez da se i jednog momenta stavimo u njegov ugao i pogledamo situaciju s njegove tačke gledišta.
Juče je mama otišla svojoj kući, a ja joj opet zamjeram – što nije duže ostala, jedva izdrža 10 dana, što brine za mog brata koji je za to vrijeme bio sam, a 30 mu je godina: “Kako će spavati u hladnoj sobi kad dođe s posla jer se grijanje ugasilo? Kako će kupovati hranu svaki dan jer ona nije tu da mu skuha i toplo prinese.” Što brine za česme koje su joj po kući zaledile, što brine cvijeću koje joj je smrzlo…
Jutros sanjam: na moru smo (koje ona nikad nije vidjela da bi nama uštedila za potrebe, za školovanje, za kuću). Ja se igram s djetetom i u jednom momentu vidim televizor prevrnut, ona leži na podu. Potrčim prema njoj, nana sjedi kraj nje i gleda je. “Šta joj je?? Mama!” – vrisnem ja, a velika lokva krvi širi joj se oko glave. Ona me gleda i kao da guta nešto. “Pade ovaj TV sa komode i udari je…” kaže nana tiho i gleda je tužno. U par trenutaka mama proguta nešto kao zapelu krv u grlu i umrije… ja ostadoh da vrištim pored nje.
Samo san. Ali, svejedno, već dva sata sjedim i plačem.
I pišem da i sebe i vas pitam: dokle ćemo da zamjeramo jedni drugima? Dokle ćemo ljubav najbližih, onu najiskreniju, da uzimamo zdravo za gotovo i da im pišemo emotivne poruke po fb profilima kada ih više ne bude s nama? Dokle ćemo da posvećujemo dobro i lijepo onima kojih više jednostavno nema, koji to ne vide i ne mogu se radovati kao što bi da su živi?
Gospodar nas prolaznošću opominje na svakom koraku.
Zgrabimo SADA i DANAS i napunimo ga barem lijepim riječima prema onima koji nas vole i koji to istinski zaslužuju.
Još bolje – prema svima… – nama će više zadovoljstva u prsima ostati, a manje žala “da sam”…. kad ih ne bude.
huma-kosaca
