Već osjećam miris ramazana praveći nešto slatko u susret dragom nam gostu, a sjećanja naviru majko, kao talas za talasom. Vidim te, kako mi rado i pomalo ushićeno govoriš šta da dodam u već pripremljenu posudu za kolača i halve. Osjećam tvoje umorne ruke kako spretno se prepliću sa mojim da mi kažu kako da započnem. A ja kao dijete nešto znam a nešto ne. I nakon toga odrastam a idalje učiš me ti, kroz odgoj , vjeru i igru. Pokušavam doseći slike iz prošlosti jer čine me sretnom majko. Ti si me naučila kako se dočekuje ramazan, kako se dušom osjeća, i ona vaktija na zidu u koju su bezbroj puta oči uprte bile kako se iščitava. A kad iftar se bliži tad svako od nas poseban je. Nas dvije u kuhinji, nas dvije pazimo da ništa ne nedostaje. Još uvijek mi u ušima odzvanja milozvučan glas iftarskog ezana koji s minareta majko cijelim selom odzvanja.
Kad se zamislim pitaš šta mi je, mati onaj pogled tvoj mi je, pun ljubavi i brižnosti. Ona tvoja ukusna jela su mi i zagrljaj nakon teškog dana. Onaj zajednički iftar mi je i sehur na koji tvoj nježni glas dozivao bi braću i mene. Tvoja strpljivost mi je, dok čekaš da reagujem na tvoje pitanje, i odem do prodavnice da hurme kupim. Već kao da vidim i babu kako me kroz blagi osmijeh pita“Kćeri šta je iftaru?” A ja sva ponosna nabrajam šta smo sve spremile dok žurno redam kašike i tanjire po stolu. Ta slatka sjećanja naviru a ja osjećam miris, miris tog perioda. Sad već odrasla sa svime čemu ste me podučili, hodim dunjalukom, primjenjujem vaše lekcije u ime Allaha. Dovim za tebe ženo koja si me 9 mjeseci nosila a zdravlje trpilo. Za tebe jedinu koja si me prva ugledala kad sam se rodila.. Za tebe kojoj se lice ozari mojim dolaskom. Dovim za tebe ženo koja si me podigla. Tebi koja si me strepeći povijala dok su granate jedna za drugom nedaleko od kuće padale. Allah te nagradio za svaki potez koji si ka mom odgoju usmjerila, za svaku neprospavanu noć dok nadamnom si bdjela, za svaki zalogaj koji sebi si uskratila da bi meni dala, za sve što si uradila a čega ne mogu da se sjetim. Ako ti nisi tu, svaki tvoj osmijeh jeste, ako te nema pored mene, čujem tvoj glas.
Subhanallah kako da ti ne činim dobro kad si me odgojila (u duhu islama), kad na namaz si me podsticala. Koliko čvrsto u naručju si me držala dok si u ratu od dušmana bježala. Kako si me samo štitila, o majko jedina. U zjenici moga oka i u duši mojoj tvoja vrijednost se ogleda.I konačno kad sam polovinu svoje vjere (muža) Allahovom voljom pronašla i tad si bila najsretnija, onako nasmijana i predivna.
Piše: Aida Rahmanović Izvor: akos.ba
