Ja sam djevojčica.
Imam 5 godina…
Trebala bih imati 25, ali sam ubijena i od tada je vrijeme za mene stalo.
Živim u Potočarima, nisam sama, ima nas još dosta. Jednom sam pokušala da nas izbrojim, ali sam stala na broju do kojeg me mama naučila brojati.
I moj babo je tu… I još dosta naših prijatelja.
Sutra nam dolaze neki gosti, dođu svake godine… Dosta njih baš i ne volim, kao da nisu dobri ljudi… Babo kaže da dijete prepozna insana… Slikat će se, snimati, plakati, govoriti kako im je vruće… Povremeno će reći da je sve ovo tužno i otići će.
Doći će i moja mama, tome se posebno radujem… Doduše, dolazi ona stalno, ali neka je… Babo veli da će nam se i ona pridružiti. Pitala sam ga hoće li i nju ubiti, uzdahnuo je i rekao da su nju ubili onda kada su joj nas uzeli, samo eto srce još uvijek kuca, pa dok ne pukne od tuge.
Doći će i moja prijateljica… Ona je sada odrasla i prelijepa je. Pitam se da li još uvijek ima onu krpenu lutku što smo se igrale. Babo mi kaže da ona nema svoga oca, da su joj ga ubili, ali još uvijek ne zna gdje je… Pitam se kako to da ne zna gdje je, pa zar više može hodati i bježati pa da ga ne mogu naći. Ali ne pitam puno babu, bude me sramota što ne znam, a htjela sam znati, htjela sam učiti, htjela sam ići i na fakultet.
Sjećam se kad smo tek došli ovdje, crvi su gmizali oko nas, bila sam strašno uplašena, ali mi je babo rekao da oni neće gristi naše tijelo… I stvarno nisu… Komšije kažu da je to zato što smo mi šehidi… Čak vele da nismo ni umrli, da smo mi živi… Kažu da je Allah obećao da naša tijela neće truhnuti…
Ja baš ni ne znam ko je Allah, ali osjećam da nas pravo voli, pa volim i ja Njega… I svaki dan Mu kažem ako mi sretne gdje mamu, neka je poljubi i stvarno, kada i dođe, ja sve vidim njeno lice izljubljeno mojim usnama.
Samo, brinem se malo za babu… Stalno se mršti, čelo mu naborano i vazda govori kako pravda još nije zadovoljena…
Malo se i ljutim na njega, ne znam ko mu je ta Pravda, ali ja bih nekako više voljela da mama bude zadovoljna.
A nekako mislim da će i mama biti sretna, samo dok dođe i zagrli me.
Sutra nam dolaze i neki novi ljudi ovdje, ukopat će ih, kao i nas… Neka ih, da se konačno odmore. Babo veli da su puno putovali i da 20 godina nisu imali svoj dom.
Ja ne znam puno o tome, ja sam samo djevojčica od 5 godina.
orizarenews
Slika:uskinfo.ba
