“Bože, kako je prekrasan ovaj dan“, – razmišljala je Jasmina gledajući kroz prozor. “Sve slavi i veliča Allaha, dž.š., a ja sam tako sretna što se sve ovo nakon svega lijepo završilo …” – Njeno razmišljanje prekide ulazak ljekara u sobu. Ona se prenu i brzo priđe svom krevetu, išcekujući dolazak pedijatra koji je odmah dolazio nakon vizit-posjete.
Već tri dana je u bolnici. Njena trudnoća se iskomplikovala i ljekari su se odlucili na prijevremeni porod. Iako je bio osmi mjesec nisu više imali vremena. Porod se morao obaviti, a život majke i djeteta spasiti. Jasmina je rodila sina koji je težio 2 kg. Svi su se brinuli za njega jer se dešava, Allahovom voljom, da bebe rođene u osmom mjesecu trudnoce ne prežive usljed nerazvijenosti pluća, mozga ili zbog nekih drugih nepredviđenih komplikacija. Naravno, mogućnosti za sretan ishod su bile velike, i svi su se nadali da ce beba, iako mala, biti dovoljno jaka da sve krize prevaziđe, prebrodi i preživi. Posebno Jasmina i njen muž.
Stalno je gledala u dio bolnice gdje su smješteni inkubatori, a tamo i njena beba, njen mali sin. Nije ga čak dobro ni vidjela, jer su ga odmah odnijeli, a i ona je bila suviše umorna i iscrpljena. Bez obzira na sve, vec je osjećala kako ga voli. Pa čak i Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ” Dijete je plod srca i jedan od mirisnih džennetskih cvjetova “. (Tirmizi) I on je volio djecu i igrao se sa njima, a čak je bio iskušavan umiranjem svoje rođene djece. Bože, kakva kušnja!
U sobu, napokon, udje dežurna doktorica-pedijatar, i pozva porodilje koje su s njom dijelile bolničku sobu. Brzo i jednostavno obavijesti ih o stanju njihove djece u protekloj noći, i podje prema vratima. Jasmina je uzbudjeno zaustavi i upita za svoje dijete. Doktorica zastade, skide svoje naocale i rece: “Zar vas gospodjo nisu obavijestili ?!” “Šta su to trebali da me obavijeste?”, – iznenadjeno upita. “ Sacekajte, odmah se vracam ,” – rece doktorica i izadje.
Jasmina nervozno pritegnu svoju mahramu i upitno pogleda ostale žene. One su samo šutjele. Ona ode do prozora i prošaputa gledajuci u nebo: “Moj Gospodaru, samo se Tebi obraæam i od Tebe pomoc tražim. Molim Te da mi pomogneš, da me ucvrstiš i da me ne ostaviš samu bez Tvoje zaštite.”
U sobu ponovo udje doktorica noseci neki papir. “Znate gospodjo, jutros u 4. sahata i 10. minuta vaša beba je umrla.Tu se ništa nije moglo uciniti.” Jasmina je blijedo pogleda i duboko uzdahnu. Ucinilo joj se kao da sanja ružan san iz kojeg ce je svakog trenutka neko probuditi. Ali to nikako da se desi. Doktorica je i dalje bila tu ispred nje, držeci taj papir u svojoj ruci. Svi su šutjeli i gledali u nju, u njenu mahramu i cekali kako ce reagovati. A Jasmina je samo nijemo stajala, gotovo okamenjena od te boli koja se pojavila, ne mogavši ni da prica, ni da place, niti da pokrece svoje udove.
Nakon šest godina braka i išcekivanja ovakav ishod svega. O, Bože! A onda se sjeti da je molila svog Gospodara da joj podari ono što je najbolje za nju i njenu bebu, na ovom svijetu i Ahiretu.Opet duboko uzdahnu pa pomisli na hadis da je sabur pri prvom udarcu, i da onim drugim porodiljama u sobi treba pokazati kako se ponaša žena koja vjeruje u Allaha i Njegovo određenje. A to je bilo tako teško i toliko je snage za to trebalo! I opet iznova duboko uzdahnu, sjede na svoj krevet i tiho rece: “Sve je od Allaha i ja cu uz Njegovu pomoc biti dobro. Ne morate se brinuti za mene.”
U sobu udje medicinska sestra i prekide tegobnu situaciju. Doktorica joj sve objasni i zamoli je da bude pažljiva prema Jasmini i da joj donese sredstvo za umirenje. Jasmina to odbi objasnivši kratko da je ona vjernica i da joj nije potrebno nikakvo sredstvo da bi kontrolisala svoje osjecaje ili svoje raspoloženje. Toliko je željela da bude sama i da je svi ostave na miru. Htjela je u tišini daleko od svih da se opusti, da razmisli, da dovi ili place. Legla je u krevet, okrenula se prema snježno – bijelom zidu, zaklopila svoje oci i vratila se u prošlost.
Nizale su se slike pred njenim ocima. Jasno se sjecala cijele svoje trudnoce, svakog dana i namaza u kojem je dovila za ono što Allah zna da je najbolje za nju i njeno dijete. Uvijek je izbjegavala u toj svojoj dovi da se precizno kaže šta želi, jer se bojala da može moliti ono što nije dobro za nju, njenu vjeru, život i Ahiret. Kur’anski ajet sure El-Bekare 216.: “Ne volite, nešto a ono može biti dobro po vas, nešto volite a ono ispadne zlo po vas; Allah zna, a vi ne znate,” stalno joj se motao, i tad, a i sad, u glavi.
Razmišljala je o tom ajetu i o ovoj novonastaloj situaciji. Tješila je samu sebe i ubjedjivala svoju dušu razumskim i vjerskim dokazima, da bude mirna i da se pomiri sa tom cinjenicom. Govorila je sama sebi da to dijete ne bi bilo zdravo vec retardirano, pa ju je Allah poštedio te tegobe. Ili bi možda otkazalo poslušnost svojim roditeljima, pa bi im samo pravilo probleme u životu. Ili opet ne bi bilo pokorno svome Gospodaru, a time bi zaslužilo vatru na Ahiretu. Bilo je tako mnogo realnih mogucnosti da više nije htjela o njima da razmišlja.
Znala je da se u svojim dovama obracala Onome Koji posjeduje svo znanje i o prošlosti i o buducnosti, i imala je povjerenje u Njega i Njegovo odredjenje. Bila je ubijeđena da joj je On odredio ono što je najbolje za nju i njeno dijete, i pokoravala se toj odluci. Njen jekin se nije pokolebao, a i njen iman se nije smanjio iako joj je srce jako lupalo, a grudi bile pune bola i tuge, sad je bila sigurna da ce izdržati. Mora!
Ona je vjernica stavljena na iskušenje i treba biti jaka i spremna da sve hrabro podnese u ima Allaha. Pa cak je i Poslanik, alejhi selam, imao isto iskušenje. Hvala Allahu, njena beba je sad džennetska pticica, a tamo je i najsigurnija, jer je zaštićena od svih dunjalučkih iskušenja… Na tu pomisao, velike, tople, majcinske suze poceše kliziti niz njeno lice. Borila bi se protiv njih, ali pusti ih jer nisu zabranjene, a svoju tugu je htjela odagnati pa makar na taj nacin.
Sutradan je dobila otpusnicu jer nije više bilo razloga da se zadržava u bolnici. Spremila je svoje stvari, a jedna od medicinskih sestara joj je pomogla do izlaza, gdje ju je cekao muž. Jasmina vec odmorna i prisabrana krenu za njom. Toliko je puta zamišljala izlazak iz bolnice sa svojom bebom, i toliko puta se radovala… A sada, sad se sve promijenilo. Strepila je od tog izlaska i susreta sa mužem i rodbinom. A i najteži dio je tek dolazio.
Treba se suociti sa praznom djecijom sobom, pustom i tihom kucom bez djecijeg placa i smijeha.
Treba… “ Ne, ne “, – tiho sama sebe prekinu. Nije htjela da dalje produbljuje tugu i da se podsjeca onim što boli, jer sve ce to proci, ali nagrada ostaje. Allah, dž.š., ne daje nijedno iskušenje a da za nju ne slijedi nagrada onim najvjernijim i najzahvalnijim.
Poslanik, alejhi selam, kaže: “Kada covjeku umre dijete, Uzvišeni Allah pita meleke: “Uzeste li dušu djetetu roba Moga?” – “Da”, – odgovaraju oni. “A šta na to kaže Moj rob ?” “Zahvaljuje Ti rijecima: “Mi smo Allahovi i Njemu se vracamo.” Tada Allah kaže melecima: “Nacinite za Mog roba kucu u Džennetu i dajte joj ime kuca zahvalnosti .” (Tirmizi)
U tim svojim razmišljanjima Jasmina dodje do izlaza. Medicinska sestra je ostavi samu da priceka svog muža. On je ubrzo stigao i pomogao joj da dodje do auta. Nije želio da razgovaraju pred bolnicom, jer sve oci su bile uprte u njih. Jasmina mu je bila zahvalna na tome, jer tek u kucnom okruženju ce moci da se opusti i podijeli svoju bol i razmišljanja sa njim. Dok je ulazila u automobil, okrenu se i baci još jedan pogled na mjesto gdje je rodila svoje dijete. Nije željela da place, ali svoj pogled nije mogla da odvoji od dijela bolnice gdje su inkubatori.
Tu je njena beba provela svoje prve i posljednje sate života. Tu je njena beba preselila na bolji, vjecni svijet. Tu je njena beba… ” Jasmina “, – blago je zovnu muž, ” Trebamo ici. Udji u auto .” – ” Znam, ali nekako ne mogu da odvojim pogled od bolnice. Ovdje je rođena naša beba i ovdje je preselila na Ahiret.”
Resulullah kaže: “Vaša su djeca džennetske pticice pa kad neko od te djece sretne svog roditelja, uzece ga za odjecu i nece ga pustiti sve dok ga Allah sa njim zajedno ne uvede u Džennet“, – zato nemoj biti tužna. Pred nama je život prepun iskušenja koja ce doci.” “ Da, u pravu si “, – rece ona i polahko sjede u auto. Zatvorila je vrata i duboko uzdahnula.
Njen muž upali auto i krenuše. Krenuli su putem Islama i vjerovanja u jednog Allaha, dž.š. Zaputili su se cvrsto i iskreno u novu etapu svog života, spremni da docekaju i prebrode sva naredna iskušenja i ispite koji ce doći. Sad su bili sigurni da ce radom, trudom i uz Allahovu pomoc i rahmet doci do svog konacnog odredišta Dženneta, gdje ih u kuci zahvalnosti ceka jedna mala džennetska ptičica. n-um
