Povratak u domovinu: Priča o Subhiji Aletović
U svijetu iseljenika, priče o povratku često su ispunjene emocijama i nostalgičnim sjećanjima. Subhija Aletović, žena čija je životna priča preslikava sudbinu mnogih koji su napustili svoje domove u potrazi za boljim životom, odlučila je 2001. godine napustiti Bosnu i Hercegovinu i potražiti sreću u Americi. Njena odluka nije bila jednostavna, ali je bila vođena potrebom za egzistencijom koju nije mogla ostvariti u domovini, posebno nakon turbulentnih godina rata.
Subhija se sa svojom porodicom preselila u Ameriku gdje je živjela sa svojom sestrom i zetom. Ova podrška joj je bila ključna u prvim godinama boravka u novoj zemlji. Tamo je, u proteklih 25 godina, izgradila svoj život, dobila četvero djece i suočila se s raznim izazovima. Iako se trudila da se prilagodi novoj sredini, u srcu je nosila svoju domovinu i kulturu. Njena priča nije samo o individualnom napretku, već i o očuvanju identiteta i veza sa domovinom, što je naročito važno za iseljenike.
Povratak u Živinice
Unatoč uspješnom životu u Americi, Subhija i njena djeca osjećali su sve veći poziv da se vrate u rodni kraj. Njena djeca, koja su odrasla u Americi, izražavala su želju da upoznaju svoju domovinu i kulturu. Na kraju su odlučili da se vrate u Živinice, grad iz kojeg je Subhija potekla. Ova odluka nije bila samo želja, nego i potreba da se osjećaju povezano sa svojim korijenima. Subhijina odluka da se vrati nije bila samo emotivna, već i pragmatična, jer je tražila priliku da svojoj djeci pruži dublje razumijevanje njihovih korijena i tradicije.
Pri povratku, Subhija se suočila s izazovima. Jedan od najvećih problema bio je jezik; njena djeca su razumjela bosanski, ali su imale poteškoća u govoru i pisanju. Subhija se prisjetila kako je u Americi sve funkcioniralo drugačije – školski sistem, prijateljstva, pa čak i svakodnevne aktivnosti. Njena kćerka Sumeja izrazila je da u BiH lakše pronalazi prijatelje, ali da se navikava na drugačije životne okolnosti. Ova prilagodba zahtijevala je vrijeme i strpljenje, ali Subhija je bila odlučna da svojim potomcima pruži sve što im je potrebno da se uspješno integrišu u novu sredinu.
Rahatluk i izazovi života u domovini
Subhija često ističe kako se u Americi osjeća luksuz, ali ne i rahatluk. Dok su u Americi postojala stroga pravila o tome kako se ponašati i gdje se kretati, u domovini su pronašli slobodu koju su jako cijenili. „Tamo djeca ispod 18 godina ne smiju ostati sama kod kuće, a ni same ih ne smiješ pustiti vani“, kaže Subhija, naglašavajući razliku u pristupu roditeljstvu i sigurnosti. Ova promjena u percepciji svakodnevnog života bila je osvježavajuća za Subhiju i njenu djecu, koji su se osjetili slobodnijima u društvenim interakcijama.
Povratak u BiH također je donio nove izazove, posebno kada je riječ o obrazovanju. Avdo Memić, direktor Prve osnovne škole u Živinicama, ponosno ističe kako njegova škola prednjači po broju učenika povratnika. U školi se čini sve da se tim učenicima pomogne, s obzirom na to da često imaju poteškoće s jezikom i prilagodbom na novi sistem. Ove godine, škola je primila devet učenika povratnika iz raznih zemalja, uključujući Ameriku. Ova situacija stvara izazov ne samo za učenike, već i za učitelje, koji moraju razviti strategije kako bi osigurali uspješnu integraciju svih učenika.
Subhijina priča nije samo jedna od mnogih o povratku. Ona je simbol nade i snage ljudi koji se suočavaju s promjenama i izazovima, ali i težnje za vraćanjem korijenima. U vremenu kada su mnogi prisiljeni napustiti svoje domove, važno je sjetiti se da su ti povratnici ključni za izgradnju budućnosti Bosne i Hercegovine. Oni donose iskustva, znanja i novu perspektivu koja može obogatiti društvo. Njihove priče služe kao inspiracija i podsticaj drugim ljudima da razmotre povratak ili promjenu u svom životu, pokazujući da se trud i posvećenost isplate.
Nakon povratka, Subhija se uključila u lokalnu zajednicu, učestvujući u raznim aktivnostima koje podržavaju povratnike. Organizira skupove i radionice gdje se dijele iskustva, a cilj je pomoći povratnicima da se lakše prilagode na život u BiH. U njenoj inicijativi učestvuju i drugi povratnici, što dodatno jača mrežu podrške unutar zajednice. Ova vrsta solidarnosti i međusobnog pomaganja je ključna, ne samo za individualni uspjeh, već i za jačanje cijele zajednice.
U zaključku, povratak Subhije Aletović u Živinice prikazuje složenu, ali inspirativnu sliku života povratnika. Njena priča nas podsjeća na važnost identiteta, porodice i zajednice, te pokazuje kako se unatoč izazovima može izgraditi novi život, oslonjen na prethodna iskustva. Svaki povratak je jedinstven, ali svi dijele zajedničku nit – želju za pripadanjem i stvaranjem bolje budućnosti, ne samo za sebe, već i za svoje porodice i društvo u cjelini.
