Dugo vremena je prošlo otkad nisam klanjala. Stojim pogleda prikovanog za serdžadu s motivima Kabe. Koliko ima otkad nisam klanjala? Dva mjeseca, tri, više? Koliko ću ovog puta ustrajati? Nekoliko dana, sedmica? Čak se moram prisjetiti kako da klanjam akšam, sramota! Stojim pred Gospodarom svjetova i ne osjećam ništa osim stida. Dokad ću ovako? Dokad ću izostavljati namaze, dokad ću hodati bez hidžaba, ovakva otkrivena i izložena pogledima svih? Dokad ću, dokad ću…
Prođe tako nekoliko dana, prođe nekoliko noći u kajanju i suzama, a onda prođe i moja odluka da ću redovno klanjati. Tako usput nastavim sa grijesima zbog kojih ću se iznova kajati, pa ću opet te grijehe činiti i opet se kajati i tako svaki put, ali to je moralo jednom da prestane, morala sam se trgnuti iz tog očajnog stanja. Očito je bilo da to nikako nisam mogla sama, nisam imala dovoljno snage da prekinem taj začarani krug. Srećom, imala sam Gospodara, koji je za mene imao plan, koji me nije zaboravio čak ni onda kad sam ja Njega zaboravila. Nisam bila sama.
Postojali su trenuci u kojima sam trebala da budem najsretnija djevojka na svijetu, a nisam to bila. Elhamdulillah, imam divnu porodicu, te godine sam proslavila zaruke s mladićem, studirala sam, ništa mi nije falilo, a da li je zaista bilo tako? Da li je to sve bila prava sreća ili neki privid, šta je to što mi je davalo osjećaj praznine čak i dok sam bila vesela, i šta je to što mi je nedostajalo da tu prazninu popunim? Te godine nastupio je još jedan ramazan u mom životu, još jedan mjesec u kojem sam imala priliku da sve promijenim. Tih trideset dana godišnje uvijek mi je služilo da preispitam sebe, gdje se nalazim u odnosu na prošli ramazan i, nažalost, rezultati su uvijek bili loši i razočaravajući. Malo ispunjenih obećanja koja sam sebi postavila prošle godine, malo kajanja, malo dobrih djela, malo ibadeta, a puno grijeha.
Čak i kad nisam znala smisao posta i tog svetog mjeseca dok sam bila dijete, uvijek sam mogla da osjetim neku posebnost. Sad, kao odrasloj djevojci taj mjesec bio je jedna tanka nit koja me vezala za moju vjeru. Pored onoga što je većini postača pričinjavalo radost: iftari, sehuri, druženja, nagrade za post, ramazan je meni uvijek bio prilika da napokon mogu da se lijepo oblačim, da obučem haljinu, stavim razne šalove koji su u ormarima čekali tokom cijele godine da ih stavim na glavu. To je bila moja radost. Da, bila sam sebi lijepa tako, neobičan doživljaj, ali nikad kao tad nisam se osjećala tako posebnom, zaštićenom, sigurnom u sebe, cijenila sam sebe takvu i znala sam da bi me i drugi cijenili. A onda bi prošao ramazan, obukla bih svoju običnu odjeću, skinula bih i mahramu i haljinu i zajedno s njima skinula bih sve ono što sam voljela kod sebe, nisam se više osjećala lijepom, nisam se osjećala sigurnom, ukratko, nisam se osjećala dobro u vlastitom tijelu.
Tog ramazana moralo se nešto desiti, predosjećala sam, nešto se u meni borilo bez moga znanja i kao da je odlučivalo umjesto mene. Bližila se sredina ramazana, a tako se bližila i moja tuga jer ću opet morati odbaciti tu lijepu odjeću, morat ću ponovo biti obična, a to nikako nisam htjela. A onda se desilo… Odjednom, svi moji razlozi i sve brige oko toga šta će se desiti ako se pokrijem, jednostavno su nestali. Odjednom sam znala da će mojim roditeljima biti drago, ljudima oko mene koji me vole možda će biti malo neobično, ali ipak će i njima biti drago. Nije me više brinulo da li će neko pomisliti nešto ružno o meni, da li ću imati šta da obučem jer ono što imam bilo je i više nego dovoljno. Samo sam znala da od tog dana nikud ne želim da izađem bez hidžaba. Napokon, desilo se. Odjednom su nestale sve moje teškoće, sva ona dosadna pitanja: šta ako, a šta ću onda, hoću li se predomisliti… Od tog trenutka ništa više nije bilo bitno jer to je postao centar moga svijeta, sve se moralo prilagoditi toj mojoj odluci i to po svaku cijenu.
Prvi namaz nakon te odluke nije više bilo obično formalno klanjanje kao dotad, ovoga puta osjećala sam vezu s Gospodarom, osjećala sam da ipak nešto vrijedim, da me On voli, da je ovo Njegova milost, da je ovo moja prava prilika, ona koju sam dugo čekala i sve ću učiniti da je opravdam, baš sve. Eto, toliko mi je to značilo. Samo jedan mali korak ka zadovoljstvu Allaha, dž. š., a toliko veliko olakšanje i radost i blagodati. U moru onih glupih razloga zašto nisam klanjala bio je i taj: kao da mi nešto vrijedi namaz ako sam otkrivena. Premalo znanja sam imala, premalo imana i prelahko je šejtan mogao da upravlja sa mnom. Samo bi mi nešto šapnuo, a ja bih odmah padala u očajno stanje, bez ikakvog oslonca, ništa mi nije imalo smisla. Toliko sam bila slaba.
Napokon, moje stanje se promijenilo, sve se činilo tako lahko, preda mnom su bila nova vrata koja tek što sam otvorila, a već su mi se ukazale sve nove prilike da nadoknadim ono što sam propustila, nove šanse i nova nada. Ipak, uslijedila su i nova kajanja, ovaj put odlučna, osjećala sam odgovornost prema hidžabu, tugu i bijes zbog svega što sam sebi dopustila, ova ljutnja na samu sebe i kajanje zbog grijeha osjećat ću dok sam živa, a teret tih grijeha ni jednim danom nije lakši.
Koliko samo suza, kajanja, očaja i nemoći može da stane u jedan grijeh zvani blud! Koliko samo sramote i stida stane u ta četiri slova… Razmišljam da li da nastavim pisati dalje, jer iako ni dan ne prođe a da na ovo ne pomislim, tjeskoba koju osjetim uvijek je ista. Svejedno moram pisati, moram reći svim djevojkama bile one otkrivene ili ne, bile one s nekim mladićem u vezi ili ne: Nemoj, sestro!
Onaj ko ne nauči iz tuđih grešaka, neće ni iz svojih. Ja sam odlučila da učim iz svojih grešaka i nisam ništa pametnija zbog toga, ali evo dobila sam lekciju koju ponavljam u sebi svakog dana jer ovakve lekcije se ne zaboravljaju. Vjeruj mi, sestro, koliko god da ga voliš i koliko god da on tebe voli, koliko god da ste zajedno sretni, lijepi, ozbiljna veza… Eh… Znaš li u koliko sam sretnih, lijepih i ozbiljnih veza ja bila? Samo da te pitam ovo: Upoznao te s porodicom? Njegova mama te voli, čak te zove snahom? Zaručio te? Iznajmio stan u kojem ćete zajedno živjeti? Kupila si vjenčanicu?
Pa dobro, nekima bi ovo izgledalo sasvim ozbiljno. Ali… Znaš li kako je meni kada upoznam nekog hairli momka za brak i onda dođe trenutak kad mu moram reći taj mali sitni detalj u kojem sam ja prodala svoju čast za tamo neku ozbiljnu vezu koja se završila krajnje neozbiljno? Vjeruj mi da ne znaš i molim te da nikad ne saznaš.
I samo još jedna sitnica, te zaruke, taj mladić s kojim sam bila zaručena i s kojim sam bila u vezi godinu dana ostavio me jer sam se pokrila, jer sam se “promijenila”, nisam više bila ista kao na početku veze. Prekid tih zaruka shvatila sam kao odgovor na svoje dove. Uvijek sam od Allaha, dž. š., tražila i još uvijek tražim samo ono što je za mene najbolje, molila sam ga da tog mladića udalji od mene ako on nije za mene dobar i tek tad sam i sama jasno vidjela da tu nije bilo nikakve sreće ni hajra. Iskreno se nadam da bi ova moja priča mogla da posluži tome da se neka djevojka okoristi, da uzme neku pouku. Ukoliko se nije oženio tobom, ne zaslužuje da budeš njegova! Jer, koliko se veza prekine, zaruka raskine, čak i kad se čine najsretnijima i najozbiljnijima, i bez obzira na to koliko se volite?! Jedina sigurna veza je brak jer u braku ne možeš da izgubiš čast, poštovanje. I ne dozvoli sebi da ti sva bol zastane u grlu kada dođeš u situaciju da sa stidom moraš da govoriš o svojoj prošlosti. Budi svjesna toga koliko vrijediš, budi sretna jer si u islamu koji te štiti i koji ti govori da si posebna, da niko ne smije da se igra tvojim emocijama, da nikom nećeš biti igračka i da te moraju cijeniti.
Iako nisi pokrivena, a hidžab ti se čini kao nešto nedostižno, iako sebe ne vidiš tako “umotanu”, iako danas ne klanjaš, iako činiš grijehe, dovoljno je da vjeruješ u Allaha i da vjeruješ Allahu, samo On može popraviti tvoje stanje. Nakon svih grijeha, koliko god strašni bili, nakon godina provedenih daleko od islama, uvijek ostaje nada u oprost Allaha, dž. š., uvijek imaš priliku, a najbolja prilika je upravo – sada.
“Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi. Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš, pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje!” (El-Bekara, 286)
n-um
