Muž opisuje rastanak sa svojom ženom koja je bolovala od karcinoma
Ovu dirljivu i poucnu pricu smo preveli sa svedskog jezika, a napisao ju je brat cija je zena preselila na ahiret, prosle godine. Ova prica je, zaista, nesto posebno, prica o nesvakidasnoj snazi imana jedne mlade zene
“Moja zena je zivjela cetiri godina s teskim oboljenjem od raka. Svaki dan su je ljecili i davali joj odgovarajuce tretmane, sve dok jedan dan doktor nije rekao da joj nema spasa. Preostalo je samo da se vrati kuci i ceka. Imamo prelijepu cerkicu od 4 godine. Moja voljena zena je pocela klanjati od svoje 7 godine, a pokrila se u devetoj godini zivota. Mnogo je voljela svoje roditelje i svoju bracu i sestre. Bila je puna ljubavi i njeznosti prema drugima, i zeljela je drugom sto je zeljela i sebi: radost, napredak, i Dzennet firdeus.
Svaku noc bi klanjala dobrovoljni namaz (kijamu lejl) na kojem bi znala ostati na sedzdi i po sat vremena, moleci Allaha da podari muslimanskom ummetu napredak i srecu. Ovo je bila njena praksa i prije nego sto se razboljela.
Jedno jutro su je iznenada probudili jaki bolovi. Hitna sluzba nas je otjerala u bolnicu, gdje su konstatovali da se rak prosirio i zahvatio i predjele ledja i da zbog toga vise nikad nece moci da stane ne noge. Gledao sam u svoju zenu i nisam znao sta da joj kazem. Rak joj je pojeo pluca tako da nije mogla ni da dise bez vjestacke pomoci. Imala je velike poteskoce sa disanjem. Zamislite da vam neko stavi silom glavu pod vodu i onda vam pred samo padanje u nesvjest izvadi glavu iz te vode. Ili da dan i noc dises kroz tanku slamcicu.
Zamolila me je da pozovem doktora i medicinske sestrice. Htjela je nesto da im kaze. Upitala ih je: – “Imali igdje na svijetu doktor koji mi moze pomoci?” “Ne”- odgovorili su, “Pokusali smo sve”. “Ali ja znam da ima neko ko moze da mi pomogne. Onaj koji zaista moze da izljeci, Onaj koji olaksava, Onaj koji te nikad ne iznevjeri” – rekla im je.
“A ko je to?” – upitali su zacudjeno. “To je Allah, Jedini Bog. Zar nije blagodat Njegova da mogu pomjerati svoje ruke, i da mogu da vidim i da cujem? Ono sto me sad boli jeste sto ne mogu pasti na sedzdu, voljela bi da to mogu opet uraditi” – rekla je.
Unatoc ovakvog stanja, izvrsavala je svoje namaze na vrijeme, klanjala je sunete i svoje nocne namaze lezeci u krevetu. Tako mi Allaha, nisam uspjeo da se probudim na sabah namaz prije nje u toku svih 19 dana koje smo proveli u bolnici. Udarala bi daljinskim od krevet kako bi me probudila da joj pomognem staviti maramu i pokrijem je sa navlakom, kako bi zajedno klanjali.
Rekao je Allahov poslanik s.a.v.s. ”Kad se obracas Allahu u molitvi budi siguran da on zaista odgovara”. (Sunen At-Tirmizi). Pricala bi mi kako mnogo zudi za Dzennetom, da vidi Allaha i da sretne Allahovog poslanika s.a.v.s. i da joj Allahov poslanik s.a.v.s. bude komsija u Dzennetu firdeus.
Jedne noci me je probudila i rekla pomozi mi da joj stavim maramu da klanjam nocni namaz. Pogledao sam na sahat, bilo je dva sata. Tako mi Allaha, ono sto sam tad vidio necu nikad zaboraviti. Kad sam joj se priblizio da joj pomognem sa hidzabom primjetio sam da je sva bila krvava, a isto tako i njen krevet kao i pod oko kreveta. Zamolio sam je da se nasloni i otisao da pozovem pomoc. Da se tad nije probudila vjerovatno nebi vise nikad. Dok je spavala iz njenog tijela je dakle, curila krv.
Nekoliko sati nakon toga je pala u komu. Unatoc svemu tome, probudila se i uzviknula moje ime: ”Ubaida! Sabah namaz je”, a zatim bi opet pala u komu. Ja sam joj tad stavi hidzab na glavu, pokrio je navlakom, pomilovao bi je po rukama i licu, i da bih je umirio, rekao da smo klanjali sabah. Tad su joj suze udarile na oci. Allaha mi, to se tako nastavilo od namaza do namaza, kao da je bila programirana za namaze.
Ali poslije, ponedeljak u 02:15 sati. Sjedio sam joj pored glave i drzeci je za ruku izgovarao: “La illahe illalah Muhammedu resululah“, i ona bi to izgovorila. Uzdahnula je duboko i kad sam je zovnuo pogledala je prema gore i uzela svoj posljednji dah. Hvaljen neka je Allah koi mi je u svemu ovom podario sabur i mir u mome srcu. Poljubio sam je i zamolio Allaha da je nagradi, i da je ucini od stanovnika Dzenneta.
Ispunjavala ju je neka sreca i radost, na njenom licu se mogao primjetiti njen ljepi osmjeh. Imala je sirok ljep osmjeh. Zamolili su me da na kratko napustim sobu u kojoj se nalazila, i kad sam se vratio primjetio sam da je imala hidjab na glavi, i Kur’an pored svog ljepog lica. Upitao sam sestricu radoznalo, zbog cega su tako postupili; odgovorila mi je de je to bila zelja moje supruge.
Nije htjela da je neki stranac vidi bez hidzaba, cak i ovako umrlu, ili da ne bi, osoblje koje cisti sobe svaki dan, ukoliko bi bio muskarac, da je vidi otkrivenu. Inace, Kur’an, koji joj je sada bio pored glave, je mnogo citala. Svaki put kad bismo dosli u sobu, nasli bi je da cita iz Kur’ana. Preselila je u 25 godini zivota, a zadnje cetiri godine je zivjela sa svojim teskim oboljenjem od raka.
Kad je nastupio sabah klanjao sam u sobi u kojoj je boravila, nakon namaza sam pogledao prema njoj i rekao: “Ovo je prvi put da klanjam sabah prije tebe“. Prije je ona mene uvjek budila na sabah, kako prije, tako i nakon oboljenja. Uz Allahovu pomoc je uspjavala da da najbolje i najvise od sebe, kad joj je najvise bilo poptrebno. Bila je spremna, spakovala je torbu sa svojom ljepom licnosti, dobrim djelima, namazima, sadakom, imala je ljepu vezu sa svoim roditeljima, koi su njom bili zadovoljni, i imala je divnu vezu sa svojim muzem.
Nakon sto su je okupali i zamotali u cefine, imao sam priliku da je jos jednom vidim. Tako mi Allaha, njen osmjeh je bio jos veci, i bila je tako ljepa, ljepsa je tad bila nego na dan svoje udaje. Allaha mi! Nekoliko brace, koja su bila na dzenazi, tvrdili su kako su osjetili miris miska.
Imala je zelju da se muslimanski umet ujedini, a posebno mi ovdje u gradu Uppsali (Svedska), da budemo zajedno, u ime Allaha, i da radimo po Njegovim propisima, da popravimo nase islamske veze i da ih ucvrstimo. U svojim dovama je molila za sestre koje se jos nisu pokrile, da im Allah pomogne da naprave taj vazni korak.
Na kraju, zelim da porucim braci i sestrama: Znajmo da sa sobom, nakon smrti, necemo ponijeti nista, osim svojih dijela. Znajmo da nas ceka polaganje racuna za ono sto smo cinili u svom kratkom zivotu na dunjaluku. Ispunimo svoj zivot pokornoscu Allahu, svt, sljedimo Njegove naredbe, ostavimo se Njegovih zabrana, i neka nam u tome bude uzor Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s..”
Ubaida Alramahi – Uppsala
smisaozivota
