Ramazani i iftari iz djetinjstva su najljepši i posebno se pamte. Sjećanja na iftare iz djetinjstva čuva i Vermina Kazaferović iako njeno odrastanje prati jedna drugačija priča, ali iz koje se rodilo nešto posebno.
Danas uspješna, obrazovana žena sa hidžabom, supruga i majka troje djece Abdullaha, Hatidže i Huseina.
Vermina je još kao beba bila ostavljena u Domu za nezbrinutu djecu “Ljubica Ivezić”, zatim je u ratnom periodu sa ostalom djecom iz Doma prevezena u Njemačku, nakon čega se opet nakon agresije na BiH vraća u Sarajevo, u isti taj dom.
Rado priča o odrastanju u domu, a naročito o preseljenju u SOS Dječije selo u Sarajevu, o kući, domu mame Fikrete, iz kojeg je ponijela veliku ljubav, te temelje za dalji život.
Priča nam kako je njeno interesovanje za vjeru počelo onoga dana kada je vidjela svoju SOS mamu Fikretu kako staje na namaz.
- Zanimalo me zašto to radi. Izgledalo mi je neobično, ta pregibanja, vrtnja tespiha u ruci, ta smirenost i skrušenost. Trudila se da nam odgovori na sva naša pitanja, da nam objasni ono što nam je bilo nejasno. Kada sam savladala naš jezik i naučila čitati, privukle su me knjige “Kur’anske pripovijesti”. Gutala sam priče o životu Allahovih poslanika, naročito poslanika Muhammeda, s. a. v. s. Valjda jer sam se lahko mogla povezati sa njegovim početkom, gubitkom roditelja u tako ranom periodu života. Polaskom u osnovnu školu, kroz vjeronauku, naučila sam osnove naše lijepe vjere, ali mi je i dalje najdraži čas bio onaj kada učimo o nekom dijelu života Poslanika, a. s. To su neki počeci mog duhovnog putovanja. Praktikovanje vjere je počelo kasnije, u srednjoškolskim danima – priča nam Vermina.
Kaže da u ranom djetinstvu nije posve bila svjesna ljepote i cilja naše vjere, našeg Gospodara i Njegovog Miljenika, s. a. v. s.
- Na samom početku vjera mi je zapravo bila utjeha, da je moj život takav kakav jeste s razlogom, da su i najdraži Allahu bili na iskušenjima, ali isto tako me naučila kako da gledam na ono pozitivno u cijeloj situaciji i pomogla mi da se izgradim u osobu koja sve ono što joj se u životu desi i dešava pokušava gledati kao na nešto što je za mene u tom trenutku dobro ili što se kaže hair, koliko god mi se činilo tužnim i teškim. Danas je vjera moja osnova, ono od čega sve kreće, centar mog postojanja. Utkana je u svaki dan i tren. Bez obzira na to šta radim, uvijek je u podsvijesti želja da time steknem zadovoljstvo Uzvišenog Gospodara – kazala je Vermina.
Kaže da je prvi ramazan koji pamti onaj sa početka osnovne škole.
- Opet sam prvi dodir sa ramazanom imala posmatrajući svoju mamu. Vidjela sam da ne jede sa nama, da je intenzivirala ibadete, organizovali su se iftari i generalno je atmosfera u kući postajala još toplija i ljepša. Postojalo je nešto svečano čega nije bilo tokom ostatka godine. Na vjeronauci smo ubrzo naučili o ramazanu i postu i kao i kod većine djece i u meni se javila želja da zapostim. Ostao mi je u sjećanju tadašnji prediftarski program, moj prvi post, te prva dova koju sam proučila posmatrajući Kabu i slušajući mamu kako mi objašnjava o tome šta je Kaba, hadž i sve ostale činjenice, a koja je glasila: “Da Bog da ja otišla na hadž.” Moja mama je zapečatila dovu: “Amin!” – prisjeća se Vermina.
Imala je, kaže, želju i da stavi hidžab još od 15. godine.
- Posmatrala bih djevojke i žene koje su hodale oko mene, njihove marame i haljine dok se oko njih njišu, ta neka doza elegancije i nečeg kraljevskog u njihovom hodu i držanju je meni bila očaravajuća. Potajno sam im se divila, ali i pomalo patila što nisam imala hrabrosti da i ja budem poput njih. Jedan moj profesor sa kojim sam o tome razgovarala rekao mi je: “Onog trenutka kad se pokriješ, otkriješ se”. U tom periodu sam išla u Srednju muzičku školu, sa već određenom idejom o studiju na Muzičkoj akademiji koju sam kasnije i upisala, pa mi se hidžab počeo činiti kao nešto što će mi biti velika prepreka u ostvarivanju zadatih ciljeva. Budući da sam odrastala u SOS Dječijem selu gdje su nas učili o značaju zaposlenja i samostalnosti, smatrala sam da bih sebi stavljanjem hidžaba postavila prepreku za profesionalni napredak u svijetu muzike za koji sam mislila da će biti ono čime ću se do kraja života baviti. Prošao je fakultet, udaja, rođenje prvog djeteta. Kako bi koji ramazan prolazio, ja sam počela izgarati od želje za mahramom, za slobodom. Razgovarala sam sa suprugom koji mi je pružio podršku šta god odlučila, dvije godine se intenzivno psihički pripremala i jačala svoj iman i 4. juna 2019. godine, u 8. mjesecu trudnoće ustadoh na sabah, klanjah dva rekjata nafile, pokrih se i tako pokrivena dočekah supruga Adnana sa Bajram-namaza. Tu emociju nikad neću zaboraviti. Kao da sam prodisala… – priča nam Vermina.
Ramazani u porodici Kazaferović su, kaže nam, posebni.
- Priprema za njih počinje nekoliko sedmica ranije. Od razgovora oko organizovanja iftara, postavljanje ličnih ciljeva koje želimo postići u ramazanu, do onih priprema za najmlađe, pravljenje ukrasa, kalendara, kutije sa malim zadacima, koverti sa slatkišima za nakon ifara. Čim su Abdulah, a kasnije i Hatidža postali svjesniji ramazana, moj cilj je bio da im približim ramazan kao najljepši period u godini, kao vrijeme veselja, da im izgradim sjećanja koja će sa sobom do kraja života nositi.
Uključujem ih što više u pripremu iftara. Baš kao što je meni moja mama kad sam bila dijete objašnjavala sve potanko i sa puno strpljenja, tako i ja njima pričam i podučavam ih. Nakon posla suprug ih vodi sa sobom po somune, što je njima poseban doživljaj. Za iftar smo svi na okupu, pratimo ramazanski program, slušamo i učimo salavate pred sami iftar i željno isčekujemo kada će da pukne top. Uživam u toj njihovoj sposobnosti da se raduju, uživam da gledam njihovo oduševljenje svim stvarima u vezi s ramazanom, njihovo otkrivanje onog istog toplog i svečanog osjećaja koji sam i ja imala kad sam bila poput njih – kazala je.
Kao i svaki roditelj i Vermina i Adnan svoju djecu nastoje odgojiti kao dobre ljude, insane i dobre vjernike. Kažu da je puno lekcija za savladati, da je pristup svakom od njih drugačiji, a vremena malo.
- Koliko god da nam se čini da u nekim trenucima nikako da prođe (naročito kad je neko od njih bolesno, kada prolaze one izazovne faze svakog djeteta poput grčeva, nicanja zubića, prvih tantruma), vrijeme brzo prolazi. Učim ih lijepom ponašanju, vođenju računa o sebi i drugima, značaju porodice, vjere, prijatelja, obrazovanja. Trudim se postaviti čvrste temelje, pokazati im da su voljeni, usaditi im povjerenje u nas kao roditelje, izgraditi im samopouzdanje. Najviše se trudimo primjerom da ih učimo jer tako najbolje zapamte. Budući da je Abdulah najstariji, njemu najčešće znam reći: “Čuvaj svoje srce i srce drugih ljudi. Ne dozvoli nikad sebi da nekoga srce zbog tebe, tvog jezika i djela zaboli.” Allah Uzvišeni me počastio sa divnom djecom kojom se ponosim i za koju želim da na ovom svijetu budu od onih dobrih, čestitih, poštenih i iskrenih. Sve ostalo mi je manje bitno. I naravno da su zdravi. Zdravog tijela, pameti i duše – pojašnjava Vermina.
U ramazanu se, kaže, posebno trude da Kur’an intenzivno uče i izučavaju jer je ramazan mjesec Objave.
- Udajom sam naučila da se uz ramazan na sofri moraju naći topa, somuni i škembe čorba. Ovo posljednje do dolaska u muževu porodicu nisam nikad probala, ali sam se vremenom navikla na okus koji je meni malo specifičan. Nakon iftara se uči dova, najčešće je uči domaćin. Ja sam uvela običaj da se kuća posebno dotjera, ukrasi, da se djeci pripreme razne aktivnosti i stvari koje će ih kroz ramazan zabaviti, ali i naučiti o stvarima iz naše lijepe vjere. Tako da nastojimo čuvati ono što smo zatekli, ali stvaramo neke tradicije za buduće naraštaje, sve s ciljem da se ljubav prema ramazanu prenosi i nakon nas – kazala je ova mlada majka.
Ističe da je ramazan za nju vrijeme preporoda, kako tjelesnog tako i duhovnog.
- To je vrijeme kada se ponovo okrenem onome što je u ovom kratkom dunjalučkom životu najbitnije, našoj vjeri, našim djelima, ljudima oko nas, posebno prema onima u potrebi, duhovnom rastu i razvoju. Ramazan je na neki način i suočavanje sa samim sobom, stanjem u kojem si. Ramazan je generalno godišnje čišćenje duše, a na nama je kako ćemo našu dušu održavati ostatak godine i u kakvom stanju će dočekati idući ramazan – kaže Vermina te dodaje:
- Želim svima da im post bude lahak, da nam Uzvišeni Gospodar primi sva dobra djela koja smo činili tokom ramazana, da podari mir kako oko nas tako i u nama. Želim da nam svima ovaj ramazan bude ona iskra koja će u nama rasplamsati dobro, ljubav prema dobru i Dobrom, i želju da to dobro širimo na svijet oko nas. Amin!
Faktor
