Ime joj je bilo – Mirsada.
A njemu – Zejir.
Zajedno živjeli 23 godine.
Voljeli se, radili, gradili…
I jednog sina stekli.
Prije tri godine, otkriju da Mirsada boluje od karcinoma debelog crijeva.
Šok, a odmah iza njega još veći!
Otkriju i da njihov sin jedinac boluje od karcinoma.
Ne zna se šta je majčinom srcu bilo teže…
Ipak, najteže je tada bilo Zejiru.
U par sedmica, dvoje najdražih insana mu se teško razbolješe.
Sjećam se da sam ga zvao na telefon i da mi je kazao, da mu nije Allahove milosti da bi mu srce prepuklo.
Slijedili su mjeseci borbe.
Kemoterapija, nalaza, biopsija, operacija.
Ali majka i sin su to tako stojećki i hrabro podnijeli.
Sin je, danas, elhamdulillah zdrav.
Pred njim je život.
Mirsada je svoje iskušenje nosila hrabro kako je i živjela.
Ali je postajalo sve teže.
Jednog junskog dana, u zoru, Mirsada je preselila na ahiret.
Ispustila je dušu u snu, bez bolova.
Ispraćena je na drugi svijet, rukama voljenog čovjeka, sa kojim je život provela.
Spustio ju je u zemlju, i kao da je sa njom otišlo i njegovo srce.
Nema dana, a da je se ne sjeti.
Kaže, Allah mi je nju dao, Allah mi ju je i uzeo, svi smo mi Njegovi, i Njemu ćemo se vratiti.
Mirsada može biti ponosna na ono što je ostavila iza sebe.
Neka joj Milostivi bude milostiv, neka joj olakša svako stanje i obaspe džennetskim mirom.
Do ponovnog susreta sa voljenima.
Na mjestu gdje više nema suza, boli, terapija.
Samo vječna sreća i nikad više bol rastanka…
Vi koji ovo čitate, sjetite se u dovi rahmetli Mirsade i njene porodice.
Ovog mjeseca se puni godina dana od njenog odlaska…
❤
- Nedim Botić
