Vojskom je na dobojskom području u to vrijeme komandovao major Milovan Stanković, koji danas živi u Srbiji. On kaže da ne zna za ubistva ljudi iz okoline Maglaja u Doboju – piše Glas Amerike.
Dvojica zarobljenika preživjela su strijeljanje na dobojskom Željeznom mostu u ljeto 1992. godine, kada je ubijeno 13 osoba iz maglajskog naselja Jablanica. Za njihovu smrt niko do sada nije pravosnažno odgovarao.
Safet Salkić tek je bio napunio 27 godina kada je u junskoj noći 1992., nakon batina, izveden iz vojnog hangara u blizini Doboja. On se s trojicom drugih muškaraca prijavio da ide doktoru.
“Nismo odvedeni doktoru. Odveli su nas na strijeljanje”, kaže Salkić.
On se prisjeća da je bio posljednji izveden iz kombija sa oznakama građevinskog preduzeća ŽGP kojim je do Željeznog mosta iznad rijeke Bosne, u pratnji naoružanih vojnika, prevezena grupa muškaraca. Njih je jednog po jednog iz vozila izvodio Boško, za kojeg je više članova porodica i svjedoka navelo da je izvodio ljude iz kombija, ali nije bilo moguće nezavisno potvrditi identitet ove osobe niti doći do podataka o njenom današnjem statusu, piše BIRN.
“Poslije svakog izvođenja sam čuo rafalnu i pojedinačnu pucnjavu”, kaže Salkić i prisjeća se da je padala jaka kiša dok se približavao mostu, pored kojeg je vidio policiju u plavim i vojsku u SMB uniformama Jugoslovenske narodne armije (JNA) i “Crvene beretke”.
“Tad su bile samo dvije daske duž mosta. Bila je velika šupljina između željeznih šina, da odmah padaš ako te pogodi. Bosna je bila velika. Doveli su me do mosta i naređeno mi je da idem na drugu stranu, da ću ostati živ ako pređem ‘balijama’.
Ne znam koliko metara sam prešao kad je počela pucnjava. Puzao sam do kraja mosta. Kad sam ustao, metak me pogodio iznad desnog uha. Skočio sam na desnu stranu. Kad sam vidio da opet hodaju po mostu sa baterijom, sakrio sam se u travi”, kaže Salkić.
S njim su bili drugi stanovnici maglajskog naselja Jablanica, koji su prvo dovezeni u vojne logore u blizini Doboja, a potom i strijeljani na mostu – Ekrem Bradarić, Mustafa i Naim Bajrić.
Za njihova i ubistva drugih zarobljenika na Željeznom mostu, prema izjavama svjedoka i porodica njih 13, do sada nije bilo pravosnažnih sudskih presuda u Bosni i Hercegovini.
Salkić kaže da je on bio u “prvoj od tri ture” ljudi koji su iz nekadašnjih hangara JNA u naselju Usora u Doboju vođeni na strijeljanje na Željezni most u predgrađu ovog grada.
“Tijela trojice mojih komšija ‘iz prve ture’ do danas nisu pronađena”, kaže Salkić.
U noći kada će ih odvesti na strijeljanje, vojnici u vojnom skladištu, gdje je šef bio Boško, pretukli su sve Jablaničane, kaže Salkić.
“Boško je ušao u hangare i naredio nama da se postrojimo. Izveo je napolje trojicu. Čuli smo dreku, udaranje, psovke… Ljudi su bili krvavi kad su se vratili. Boško je naredio novoj trojici da izađu, ali nas je onda sve izveo napolje. Neke ‘Crvene beretke’ je doveo.
Dobio sam udarac vojničkom čizmom u glavu. Teško smo pretučeni i imali smo vidne povrede.
Jedno sat vremena poslije, opet je ušao i pitao da li neko želi doktoru. Nas četvorica smo se javili”, prisjeća se Salkić i dodaje kako je kasnije pronašao utočište u kući u naselju Pridjel, gdje mu je Bećir Gragić pomogao da se prebaci preko rijeke Bosne do područja današnje opštine Doboj Jug, koja je bila pod kontrolom policije i Teritorijalne odbrane (TO) BiH.
On kaže da mu danas nije jednostavno kada prolazi pored mosta.
“Par puta sam i namjerno zastajao da vidim. Vraćao sam filmove. Dabogda niko ne doživio ovo što sam ja doživio”, kaže on.
Jasmin Hasanić, koji je bio u jednoj od tri “ture”, kaže da u Doboj ode “ako baš mora”.
“Ružno se osjećam. Vrate mi se sve te slike. Tijelo Asima Bašića iz moje grupe je pronađeno u Sremskoj Mitrovici. Sa mnom je bio i Ibrišim Begić, koji je nađen na području Doboja. Otkriveno je i tijelo Almira Bajrića, koji je bio u ovoj drugoj grupi. Ja sam poslije oženio njegovu sestru”, kaže Hasanić.
On je u junu 1992. imao 21 godinu.
Srpske snage već su početkom maja 1992. godine, u noći sa 2. na 3. maj, zauzele Doboj. Nešto kasnije zauzele su i naselja Pridjel i Ševarlije sa većinski bošnjačkim stanovništvom.
Hasanić kaže da je ostao u vojnom skladištu s drugim Jablaničanima nakon što je odvedena prva grupa na strijeljanje. Druge dvije grupe su odvođene tokom naredne dvije večeri.
“Iz druge grupe niko nije preživio”, kaže Hasanić i dodaje kako su u njoj bili Muhamed Bradarić, Mujo Bradarić, Senad Bradarić, Hasib Husukić i Almir Bajrić.
“Kad smo kretali iz tog hangara, na prijavnici smo morali ostaviti dokumente. Vjerovatno su željeli da sakriju dokaze. Ja sam imao samo ključ od kuće. Rečeno mi je da ga zadržim”, prisjeća se Hasanić i dodaje da je čuo rafale nakon što se zatvore vrata kombija.
“Ja sam bio četvrti. Kad sam izašao, vidio sam da me vode prema Bosni. Mene je vodio jedan mladić koji je došao sa upravnikom. Možda je bio mlađi od mene ili mojih godina. Čovjek u maskirnoj uniformi je govorio da me vodi lijevo.
Uspio sam da mu se otmem. Za mnom je pucano. Skočio sam u Bosnu. Rafali su i dalje sijevali. Na istoj strani, dolje niže, isplivao sam na obalu. Čuo sam poslije opet dva kratka rafala i skontao da su ubijena ova dvojica što su ostali iza mene”, kaže Hasanić.
On je iz Doboja pobjegao preko naselja Miljkovac, gdje je jednu večer prespavao “na ljetnoj kuhinji” kod lokalnih stanovnika Bošnjaka.
“Rekli su mi da moram da bježim dalje. U blizini je bila kasarna. Prolazila su vojna vozila. Pobjegao sam preko srpskih linija na području Putnikovog brda. Padala je kiša. Rovovi su bili prazni. Oni su bili vjerovatno u kućama koje su bile u blizini. Izašao sam u Ularice kod Hrvata. Oni su me prebacili na Tešanjku, gdje je bila Teritorijalna odbrana”, objašnjava svoje bjekstvo Hasanić.
Put u naselje Jablanica kod Maglaja
RODITELJI NISU SAZNALI KO IM JE UBIO DJECU
Za ubistva drugih civila iz Jablanice, naselja između Doboja i Maglaja udaljenog tridesetak kilometara od mosta na kome su strijeljani, njihovi srodnici su saznali od Safeta Salkića i Jasmina Hasanića nakon njihovog povratka u Maglaj.
Među njima je i Fadila Begić, sestra ubijenog Ibrišima Begića. Ona je prije 13 godina sa dvojicom braće bila na identifikaciji koja je obavljena u mrtvačnici u Visokom. Posmrtni ostaci su ekshumirani u Podnovlju, naselju koje je tridesetak kilometara udaljeno od Doboja.
“Nije imao ni 21 godinu”, kaže Begićeva i objašnjava da je brata identifikovala u februaru 2007. godine.
“Na jednom stolu su bile kosti za koje nam je rečeno da su od našeg brata i da su iskopane u Podnovlju. Na njemu su bile farmerke. Ostao je samo gornji rub hlača. Dolje su visili konci. Bio je u džemperu braon boje. Leđa, rukavi i prsa džempera su bili čitavi”, kaže Begićeva.
Ona kaže da je ogorčena jer za ubistva njenog brata i drugih civila iz Jablanice do danas niko nije odgovarao.
“Zašto je ubijen? Ni kriv ni dužan. Samo jer je bio Ibrišim. Nije bio ratni zločinac. Nije nikog ubio. Nije imao ni puške ni oružja. Nije rat ovdje bio ni počeo kako treba kad su njega uhvatili”, kaže Begićeva i objašnjava da su oni izbjegli 3. juna, a da je njen brat “uhvaćen nekoliko dana kasnije u Jablanici”.
“Nikad se ništa nije saznalo. Ljudi umiru. Roditelji trojice braće koji su ubijeni na tom mostu, pomrli su. Nisu dočekali da saznaju ko im je pobio djecu”, kaže Begić i dodaje da su “dolazili da ispitaju” istražitelji Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) i Tužilaštva BiH.
BEZ KAZNE ZA DIREKTNE POČINIOCE
U Okružnom tužilaštvu u Doboju više ne postoji predmet o ubistvima stanovnika Jablanice na Željeznom mostu. Iz ovog tužilaštva su kazali da je slučaj bio evidentiran i da su saslušani neki svjedoci, ali da je predmet preuzelo Tužilaštvo BiH.
Na upit o procesuiranju odgovornih za strijeljanja na Željeznom mostu, iz Državnog tužilaštva su odgovorili kako je “stradanje civila iz mjesta Jablanica kod Maglaja, obuhvaćeno predmetom ‘Borislav Paravac i drugi’, koji se odnosi na događaje na području dobojske regije”.
Borislav Paravac je optužen sa Andrijom Bjeloševićem i Milanom Savićem, da su od “početka maja 1992. do kraja 1993. godine učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu protiv civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva na području Doboja”.
U vrijeme strijeljanja stanovnika Jablanice, Borislav Paravac je bio predsjednik Kriznog štaba Opštine Doboj. On je na poziv odgovorio da ne želi da priča o događaju jer se protiv njega vodi postupak i to mu nije u interesu. Paravac je od 2003. do 2006. godine bio član Predsjedništva BiH.
Andrija Bjelošević, bivši načelnik Centra službi bezbjednosti (CSB) Doboj, kaže da u junu 1992. godine nije čuo za ubistva civila na Željeznom mostu u Doboju, te da je za te događaje saznao iz izjava svjedoka Tužilaštva BiH.
“U tom periodu nisam, jer u maju i junu CSB nije ni funkcionisao. Bilo je to neko drugo vrijeme. Moj angažman je bio nekakav drugi. Krajem juna i početkom jula kreće ponovo uspostavljanje Centra. Ima to svoj tok, dokumentaciju, kadrove i tako dalje”, kaže Bjelošević.
U optužnici u ovom predmetu navodi se da su stražari vojnih hangara dopustili pripadnicima “Crvenih beretki” da od 15. do 17. juna 1992. godine odvedu 12 civila, kojima se tada gubi svaki trag, te da su nakon rata u mjestu Podnovlje u Doboju ekshumirani posmrtni ostaci Almira Bajrića. U optužnici se ne navode imena direktnih izvršilaca zločina.
Na području Doboja u maju i junu 1992. godine postojale su dvije formacije pod nazivom “Crvene beretke”.
Pripadnici “Crvenih beretki”, jedinice Državne bezbjednosti Srbije pod komandom Radojice Božovića, na planinu Ozren kod Doboja su stigli u aprilu 1992. te su – prema iskazima bivšeg načelnika Stanice javne bezbjednosti (SJB) Doboj i poslijeratnog gradonačelnika Obrena Petrovića koji su dati pred Haškim tribunalom i Sudom BiH – učestvovali u zauzimanju najvažnijih objekata u gradu, među kojima je i zgrada CSB-a.
Druga jedinica je lokalna policijska formacija “Miće” – “Crvene beretke”, čiji su pripadnici imali iskaznice CSB-a Doboj. To je utvrđeno u postupku koji je pred Okružnim sudom u Doboju vođen protiv Miroslava Pijunovića, pripadnika te jedinice optuženog za zločine u Tesliću.
Vojskom je na dobojskom području u to vrijeme komandovao major Milovan Stanković, koji danas živi u Srbiji. On kaže da ne zna za ubistva ljudi iz okoline Maglaja u Doboju.
“Vjeruj mi da nikad nisam čuo za to. Ja sam rekao, ako ima šta protiv mene, neka ide preko redovnog suda, ovdje u Srbiji. Ne bježim ni od kakve odgovornosti”, rekao je u telefonskom razgovoru Stanković.
U optužnici u predmetu “Paravac i drugi” navodi se kako je kroz vojna skladišta u Doboju i okolnim opštinama prošlo više od 3.000 civila, koji su držani u nehumanim i nehigijenskim uslovima, bez hrane, vode i lijekova, i koji su fizički i psihički zlostavljani.
Jedan od njih bio je Salih Bradarić, koji je, prema riječima Safeta Salkića, bio u prvoj grupi odvedenoj na strijeljanje i čiji posmrtni ostaci nisu pronađeni. Njegov sin Ekrem danas živi u Jablanici. Vlasnik je autolakirerske radnje.
“I moj rahmetli otac je radio ovaj posao, u istom poslovnom prostoru. Kad smo se iza rata vratili u Jablanicu, nisam zatekao ni šarafciger u radnji. Sve je bilo opljačkano”, kaže Bradarić i dodaje kako “nije dobro što niko nije odgovarao za ubistvo mog oca i drugih komšija”.
“Njih su ovdje zarobile naše komšije”, kaže Ekrem.
U junu 1992. godine Saliha Bradarića je u Jablanici posljednji put vidio Mujo Begić, brat ubijenog Ibrišima.
“Ja sam ostao među zadnjim ovdje. Saliha sam vidio kraj kuće. Otišao sam do njega. Počeo je da plače i da mi govori da nikom ništa nije uradio i da je sve što ima pošteno zaradio sa svojih deset prstiju”, prisjeća se Begić.
Svoj put od Jablanice do Doboja preživjeli Safet Salkić i Jasmin Hasanić opisali su u iskazima datim neposredno poslije strijeljanja, policiji u Tešnju, zatim nakon rata u Tužilaštvu Zeničko- dobojskog kantona, te posljednji put početkom 2007. godine tužiocu Okružnog tužilaštva u Doboju.
On smatra da su počinioci ubistava morali biti kažnjeni.
“To je davno trebalo uraditi. Ti ljudi [strijeljani] nikom ništa nisu uradili. Oni nisu uhvaćeni s puškama kao borci. Odvedeni su iz Jablanice kao civili”, kaže Begić.www.bhdijaspora.net
