U blizini metro stanice sjedi ženska osoba neizvjesne starosti. Kosa joj je čupava i prljava, pogled joj je žalostan.
Žena sjedi na prljavom podu, a pored nje leži torba. U toj torbi ljudi bacaju pare. Na rukama žene, spava beba stara godinu ili dvije.
“Bogorodica s bebom” – brojni prolaznici će donirati novac. Narodu naše vrste uvijek je žao onih koji imaju manje sreće.
Pomaganje izgleda kao “dobar posao”.
Prošla sam pored prosjakinje. Nisam dala nikakav novac, jer sam znala da je to banda! Pogon prevara i novac prikupljen od prosjaka će imati onaj ko kontroliše prosjake na tom području.
Ti ljudi posjeduju brojne luksuzne nekretnine i automobile. Oh i prosjak također dobiva nešto, naravno “bocu votke u večernjim satima i sendvič pljeskavicu ili sl.
Mjesec dana kasnije. Prolazak pored prosjakinje. Kao grom koji me je iznenada udario. Ja stajem u prometnoj raskrsnici, zurim u bebu, obučenu kao i uvijek u prljave trenerke.
Shvatila sam da je izgledalo “pogrešno”, dijete u prljavoj metro stanici od jutra do večeri. Beba je spavala. Nikada nije zajecala ili vikala, uvijek spava, s licem okrenutim ka koljenu jedne žene koja je najvjerojatnije bila njegova mama.
Da li neko od vas, dragi čitatelji, ima djecu?
Sjetite se koliko često su spavali u dobi od 1-2-3 godina? Sat dva, maksimalno tri (ne uzastopna) popodne dremka, pa opet – pokret.
Za mjesec dana, svaki dan u šetnji u podzemlje, nikada nisam vidjela da je dijete budno!
Pogledala sam u to sitno biće licem okrenutim ka koljenu majke a zatim na tu ženu prosjaka i moja sumnja je postupno formirana.
– Zašto da spava sve vrijeme? Pitala sam, zureći u bebu.
Prosjakinja se pravila da me ne čuje.
Spustila je oči i sakrila lice u kragnu svoje bijedne jakne. Ponovila sam pitanje.
Žena ponovno podiže pogled. Ona pogleda negdje iza mojih leđa, krajnje iritantno.
– Konačno promrmljala je psovku!
-Zašto on spava? Skoro sam zaplakala.
Neko je stavio ruku na moje rame. Osvrnula sam se.
Neki starac me je gledao s neodobravanjem: – Što hoćete od nje? Zar ne vidiš koliko je napaćena … Eh …
On izbroji neke kovanice iz džepa i baci ih u torbu prosjakinja.
Sljedeći dan sam zvala prijatelja. On je uspio završiti samo tri i po godine obrazovanja. Ipak potpuni nedostatak obrazovanja ga ne sprečava da se kreće na gradskim ulicama u vrlo skupim inozemnim automobilima i živi u kući sa bezbroj prozora i balkona.
Od tog prijatelja sam uspjela saznati da je ovo posao, unatoč prividnoj spontanosti, jasno organiziran.
Prosjačenje je organizirano od strane kriminalnih bandi! Djeca se koriste u “zakup” iz obitelji alkoholičara ili jednostavno ukradena.
Potrebno mi je da dobijem odgovor na pitanje – zašto je beba spava? I dobila sam ga.
Moj prijatelj je pričao, potpuno običnim smirenim glasom koji me je ostavio u šoku, baš kao da je govorio o vremenskom izvješću:
-Oni su na heroinu ili votki.
Bila sam zapanjena. “Ko je na heroinu? Kome vodka?”
On je odgovorio: dijete, tako da ne vrišti. Žena će sjediti cijeli dan s njim, zamislite kako bi ono moglo biti dosadno?
Da bi beba spavala po cijeli dan, potrebno je dati joj alkohol ili drogu. Naravno, organi djece nisu u stanju nositi s takvim šokom.
Djeca često umiru. Najstrašnije – ponekad djeca umiru tokom “radnog dana”. Imaginarna majka mora održati još jedno mrtvo dijete na rukama do navečer. To su pravila.
Prolaznici će baciti pare u njenu torbu, vjerujući da su moralni. “Pomagajući majci”.
Sutradan sam otišla kod iste stanice metroa. Skrivajući se iza lažnog novinarskog identiteta i bila sam spremna za ozbiljan razgovor.
Razgovor nije uspio. Ispostavilo se sljedeće.
Žena je sjedila na podu i u rukama je držala dijete. Kada sam joj postavila pitanje o dokumentima o djetetu i što je najvažnije, gdje je jučerašnji dijete, ona je jednostavno sve ignorirala.
Moja pitanja nisu bila ignorirana od strane prolaznika. Rečeno mi je da sam bila izvan sebe, vrištim na prosjakinju s djetetom.
Jedna stvar je ostala, pozvati policiju. Kada je policija stigla, prosjakinja sa bebom je nestala. Stajala sam dugo i razmišljala kako se ja u stvari samo “borim s vjetrenjačama”.
Kada vidite u metrou, na ulici i sl. žene s djecom, prosjakinje, razmislite prije nego što vam se ruka lati za novac.
Razmislite o tome, da nije bilo te vaše milostinje, ovakav biznis bi umro. Takav posao bi trebao umrijeti, a ne djeca na drogama ili alkoholu.
Ne gledaj na spavanje djeteta s ljubavlju. Pogledajte horor. Citirano (Hanuma.ba)
