Vatra, koja je osnov vatrometa, do danas je ostala simbol paganstva/ Dok se nekada širio miris halve, danas se širi miris smrada nakon ispaljenih pirotehničkih sredstava
Zato što nije dio islamske tradicije. Hadis: “Slijedit ćete ranije narode, pedalj po pedalj i aršin po aršin, pa čak i da uđu u gušterovu jazbinu vi biste ih u tome slijedili”, te opomena u hadisu prema kojoj musliman ne bi trebao oponašati druge vjerske tradicije, u suprotnom njima pripada, nije stav nekih puritanaca, već vjersko pravilo kojim su, između ostaloga, naši preci očuvali svoj identitet kroz povijest. Zašto se naglašava identitet i tradicija? Zato što će neki ostati pri mišljenju da je to pretjerivanje i pogrešno tumačenje hadisa. Naime, ako se smatra da se ovi hadisi odnose isključivo na vjeru, odnosno obredoslovlje, a nikako na neke običaje i kulturu, onda bi trebalo razmisliti o našem identitetu i islamskoj tradiciji Bošnjaka o kojoj se toliko govori dok se ujedno i njeni elementi sami ruše i negiraju. Povijesno gledajući muslimani u BiH nikada nisu obilježavali svoje blagdane vatrom, a samo “pucanje“ iz kubura i vatrenog oružja je počelo kasnije, opet po ugledu na druge koji su uz alkoholna pića rado slušali odjeke svojih kubura.
Zato što je ostatak paganstva i vatropoklonstva. Ovo imitiranje nemuslimana bi bilo iole lakše da se radi o imitiranju katolika ili Jevreja, a ne pagana. Danas ni katolici niti Jevreji ne koriste vatromet tokom svojih vjersko-kulturnih datuma i blagdana, ali to zdušno žele raditi muslimani u BiH. Ne treba zaboraviti povijest vatrometa, koja se veže za vjerske rituale drugih naroda. Naime, prema brojnim enciklopedijama, određen oblik vatrometa se prvi put pojavio kod Kineza koji su smatrali da ovakva vrsta eksplozije tjera loše duhove. Kasnije su Kinezi usavršili vatromet i koristili pri carskim zabavama i drugim svečarskim okolnostima. U Evropi se vatromet pojavio početkom 13. stoljeća i koristio se pri vjerskim manifestacijama i dvorskim zabavama, a Katolička crkva je njime dočaravala Sveti Duh, anđele i viziju Isusa. Poslije je vatromet postao sastavni dio obilježavanja Nove godine, koje je Katolička crkva u srednjem vijeku proglasila paganskim. S druge strane vatra, koja je osnov vatrometa, do danas je ostala simbol paganstva, a najistaknutiji primjer jeste Zoroastrizam u Iranu. Dio slavljenja Nevruza, iranske nove godine, jeste paljenje vatre preko koje se preskače. Ne treba zaboraviti kakvu poziciju u islamu ima vatropoklonstvo, stoga kakva svijest muslimana treba biti pa da koriste tradiciju vatropoklonika u svom slavlju koje je još vezano za vjeru.
Zato što je kič. Iako je nastao kao termin vrijednosnog suda umjetnosti, u široj upotrebi imenovanje nečega kičem ima za cilj ukazati da se radi o: čisto konzumerističko-utilitarističkom proizvodu; nečemu što je lišeno istinske vrijednosti; nečemu što je niže vrijednosti (ali i čemu je data prevelika vrijednost– prevrednovanje); stvarima i pojavama bez ukusa; jeftinoj kopiji, pseudorealnosti, samoobmani, neistini, laži koja ima za cilj da se dopadne drugima… Kič kao sedativ masa, “prikrivanje neadekvatnosti” (Abraham Mol) i stvarnosti jeftinim ukrasima, uveliko su koristili mnogi diktatori i totalitaristički vladari kroz povijest. Bizantijski car Teofil je još u devetom stoljeću imao ogromni zlatni tanjir kojeg je krasilo mnoštvo umjetnih ptica. Okruživali su ga lavovi od zlata. Tokom prijema prijesto se dizao visoko; umjetne ptice su pjevale, a lavovi se strašnim glasom oglašavali. Austrijski pisac Herman Broh, koji je opsežno pisao o fenomenu kiča, kazao je da kič predstavlja moralno zlo. Religija kao istinska vrijednost i poveznica Ovoga i Drugog svijeta ne zaslužuje da bude ugrožena bilo kakvom vrstom kiča. Same Objave nisu spuštane pompezno, uz kičastu iluminaciju i naglašene detalje. Tako ni sama islamska tradicija Bošnjaka, zasnovana na elementima Objave, visoko je iznad prenaglašenih ekspresija u kojima se ne nazire ništa duhovno, sveto, plemenito ili prirodno lijepo. Naravno, fenomen kiča se može različito tumačiti od kulture do kulture, ali vatromet u kontekstu religijskog izražaja s pravom se može nazvati kičem.
Zato što se zaboravljaju istinski adeti. Nastranu što se od potrošenih para na vatromet mogao realizirati neki društveno-koristan projekat, muslimani u BiH pod pritiskom kiča, koji poput lišaja obuhvata mnoge segmente islamske tradicije u BiH: od munara koje liče na božićna drvca do bajramskih prijema čiju režiju potpisuju režiseri balkanskih derneka, zaboravljaju ili nesvjesno potiskuju adete koje su im u emanet ostavile ranije generacije. Kada je riječ o obilježavanju Nove hidžretske godine, prije svega se treba sjetiti halvi koje su se dijelile po mahalama i muslimanima i nemuslimanima, a koju je danas teško vidjeti, jer malo ko je zna više i napraviti. Dok se nekada širio miris halve, danas se širi miris smrada nakon ispaljenih pirotehničkih sredstava. Moguće je kako su već zabilježeni slučajevi korištenja vatrometa i tokom drugih blagdana, poput mubarek-noći, ali ako nisu vjerovatno će u doglednoj budućnosti nekome naumpasti da se u određenim noćima ibadeta ispali nekoliko projektila.
Zato što je nepotrebno. Nažalost, korištenje vatrometa je promovirao i sam Preporod objavljujući informacije o proslavi Nove hidžretske godine kako bi se što više promovirala Nova hidžretska godina kao pandan Novoj godini, ali gledajući preobražaj ovih obilježavanja bolje je da i manji broj muslimana zna za Novu hidžretsku godinu nego da se obilježava na upitan i kičast način. Slično je bilo i s nepopularnim Djedom Hidžrom, koji je trebao zamijeniti Djeda Mraza. Srećom, na vrijeme je zaustavljena promocija ovih ideja koje bi vjerovatno rezultirale i Djedom Bajrom za ramazanski bajram i Hadži Djedom za Hadžijski bajram, a nekada za nekoliko stoljeća bi ga neko mogao proglasiti historijskom ličnošću i evlijom.
preporod.ba
