Moje sirotinjsko djetinjstvo bilo je najljepše tokom mirisnih proljeća, toplih ljeta, dozrelih jeseni i zima koje su protkane bajkama, mojom prvom literaturom. Volio sam rahmetli nenu Hasiju. Kad je prvi put došla kod nas, prvi put sam se potukao. Zbog jabuka što sam ih ubrao neni. A što su mi ih druga djeca htjela oteti. Dobio sam batine, ali je nena dobila jabuke.
Neni Hasiji nikad osmijeh nije silazio s lica. Čak i kad je plakala, lice joj je emitovalo neku čudesnu svijetlost. U njenoj blizini uvijek mi je bilo toplo. Malo je govorila, a riječ joj je dugo zvonila. Neke riječi nikad ne utihnu, ne iščeznu… Neke riječi prizivaju druge, rastu; služeći čovjeku, da se spozna i dozna…
Nena je dugo bolovala. Mirno i dostojanstveno podnosila je bolest. Bijaše negdje iza ponoći kad sam se, bez ikakvog razloga, naglo prenuo i čuo majku kako šapuće ocu , da ne bi uznemirila braću i mene: preselila je na ahiret ( umrla). Šutio sam, budan, sve do jutra.I danas pamtim to lice. Usnulo i sjajno. Zaboravljen smiješak u uglovima usana.Nije ona zaboravila osmijeh. To je njen trag, ona je otišla u osmijeh. Razlila se u prostor osmijeha i mirisne avlije njenih proljeća, u zvuk molitve i djedov glas nalik na grmljavinu pred kišu, nad žednim poljanama, iz kojih, umjesto žita, niču nade da će čovjek prepoznati poruku…
***Saginjem se, i blago poturam čist papir izvučen iz kopir aparata. Čekam, prvo jedan pa drugi, dva sićušna stvora: dva pauka stupaju na bjelu podlogu koja vrisne: nenapisanom pjesmom. Otvaram vrata balkona i lagano, vjetru koji oponaša RavelovBoléro, nudim sadržaj sa papira: Nosi vjetre ova dva sićušna stvora do nekog zaklona, jer i u njima je poruka.A mog’o sam ih pobiti, samo da sam srca imao.
Piše: Halil Džananović
