Kad sam ulazila u Gazu, izraelska vojska imala je pravilo: smjela sam unijeti samo tri kilograma hrane. Dok sam vagala proteinske pločice, pokušavajući ostati ispod limita, rekla sam mužu: ‘Koliko je ovo zlokobno?’ Ja sam humanitarna radnica. Zašto bi uopće postojao limit na hranu? Radila sam u mnogim mjestima pogođenim glađu, ali ono što ovdje najviše boli je koliko je okrutno, koliko je namjerno.
🔺 Bila sam u Gazi dva mjeseca. Ne postoji način da se opiše užas koji se tamo dešava. I to govorim kao doktorica intenzivne pedijatrijske njege, koja je navikla gledati djecu kako umiru.
🔺Među našim osobljem imamo doktore i medicinske sestre koji pokušavaju liječiti pacijente dok su gladni, iscrpljeni, smješteni u šatorima. Neki su izgubili petnaest, dvadeset članova porodice.
🔺U bolnici su djeca osakaćena zračnim napadima: bez ruku, bez nogu, s opekotinama trećeg stepena. Često nema dovoljno lijekova protiv bolova. Ali djeca ne vrište zbog boli. Vrište: ‘Gladan sam! Gladna sam!’
🔺 Ne volim da se fokusiram samo na djecu, jer niko ne bi trebao gladovati. Ali djeca… progone te na drugačiji način.
🔺Kad su moja dva mjeseca završila, nisam htjela otići. To je osjećaj koji nisam doživjela u skoro dvadeset godina humanitarnog rada.
🔺Osjećala sam sram. Sram što ostavljam svoje palestinske kolege, neke od najplemenitijih i najsaosjećajnijih ljudi koje sam ikad upoznala.
🔺Osjećala sam sram kao Amerikanka, kao ljudsko biće, jer nismo uspjeli zaustaviti nešto što je tako očigledno genocid.
🔺Sjećam se kad je naš autobus napustio tampon zonu. S jedne strane prozora vidjela sam Refah, ništa osim ruševina. S druge strane zelenilo, plodna zemlja Izraela.
🔻Kad smo prošli kroz kapiju, prvo što sam vidjela bila je grupa izraelskih vojnika za stolom, kako ručaju. Nikada mi nije bilo toliko mučno vidjeti sto pun hrane.
✍ dr. Aksa Durrani, pedijatrica i članica upravnog odbora Ljekara bez granica SAD-a, s gotovo dvadeset godina iskustva u humanitarnim projektima, za Humans of New York.
IslamBosna
