U julu 1995. godine, tokom genocida u Srebrenici, desio se jedan od najstrašnijih zločina u novijoj historiji Evrope. Među hiljadama nevinih žrtava bili su i žene i djeca, koji su vjerovali da su u rukama vojske sigurni. Jedno potresno svjedočenje preživjele majke razotkriva svu brutalnost i neljudskost koja je vladala tih dana, bacajući novo svjetlo na zločine koji su počinjeni pod plaštom obećanja o sigurnosti i zaštiti.
U jeku ratnih sukoba, kada je Srebrenica kao zaštićena zona Ujedinjenih nacija pala u ruke vojske bosanskih Srba, hiljade muškaraca, dječaka i starijih su odvedeni i pogubljeni. Žene i djeca, s druge strane, bili su ukrcani u autobuse pod izgovorom da će biti prebačeni na sigurno. U stvarnosti, mnogi su prošli kroz agoniju, zlostavljanje i duboku traumu koja ih prati do danas.
Jedna mlada majka, tada stara svega 22 godine, sa sobom je nosila svoju dvogodišnju kćerkicu, nježno nazivanu “mala ružica”. Kako se prisjeća, autobus kojim su putovali bio je prepun žena i djevojaka, a vožnja je trajala dugo, ispunjena strahom, neizvjesnošću i jecajima djece. Njena kćerkica neprestano je plakala – vjerovatno od gladi i žeđi, jer majka nije imala ništa da joj pruži.
U jednom trenutku, pojavio se vojnik, pripadnik neprijateljske vojske. Pristupio je majci neobično ljubazno, upitavši zašto dijete plače. Kada mu je objasnila da dijete vjerovatno pati zbog gladi, on je naizgled brižno uzeo djevojčicu iz njenih ruku, rekavši da će je nahraniti i vratiti joj je. Majka je, kako kaže, osjetila mješavinu olakšanja i zebnje – činilo se kao da postoji tračak ljudskosti u njegovom ponašanju, iako je situacija oko nje govorila suprotno.
Nekoliko minuta kasnije, vojnik se zaista vratio u autobus – s njenom djevojčicom u naručju. Nije plakala. Bila je tiha. Vojnik joj je predao dijete nazad u naručje i izgovorio riječi koje su joj zauvijek ostale urezane u pamćenje: “E sad ti kćerka više neće plakati.”
Tek kada je uzela djevojčicu, spoznala je stravičnu istinu. Dijete nije bilo nahranjeno. Bilo je zaklano. Krv joj je natopila ruke i krilo. Vojnik joj je vratio mrtvo dijete, i to na način koji odražava najdublje oblike sadizma i duševne torture.
Ova priča nije samo svjedočanstvo o jednom pojedinačnom zločinu, već i simbol šire tragedije koja se odvila u Srebrenici. Ona pokazuje:
-
Brutalnu hladnokrvnost s kojom su počinjeni zločini nad civilima.
-
Poniženje i patnju žena i majki, koje su, uz fizičke gubitke, pretrpjele i duševne rane koje nikada ne zacjeljuju.
-
Nedostatak bilo kakvog milosrđa čak i prema najmanjima i najnevinijima – djeci.
Mnoge žene su izgubile djecu, muževe, braću i očeve, i ostale su same da svjedoče o zločinima koji su počinjeni pred očima svijeta. Međunarodna zajednica, koja je trebala da zaštiti civile unutar tzv. “sigurne zone”, nije uspjela izvršiti svoju odgovornost. Umjesto sigurnosti, uslijedila je najveća masovna egzekucija u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Danas, kada se o Srebrenici govori, ovakva svjedočenja su neprocjenjiva. Ona prenose istinu bez političke retorike i bez filtera. To su glasovi preživjelih koji svjedoče u ime onih koji su ubijeni. Svaka suza majke koja je izgubila svoje dijete postaje molitva i opomena, ne samo za one koji su preživjeli, nego i za čitavo čovječanstvo.
Zaključno, priča ove mlade majke nije usamljena. Ona predstavlja stotine sličnih priča koje su se desile pod istim okolnostima. Neka se njeno svjedočenje čuje, prenosi i pamti, jer zaborav vodi ka ponavljanju. Srebrenica nije samo historijska činjenica – ona je upozorenje. Upozorenje koje ne smije biti zanemareno.
Zato je naša odgovornost da čuvamo istinu, da je prenosimo budućim generacijama i da se borimo protiv svakog pokušaja negiranja i relativizacije ovog zločina. Srebrenica nije broj, nije statistika – ona je rana čovječanstva. Svaka ispričana priča, svako izgovoreno ime i svaka majčina suza podsjetnik su da mir nije nešto što se podrazumijeva, već nešto što se mora njegovati kroz pravdu, istinu i sjećanje. Samo tako možemo osigurati da se ovakva tragedija nikada više ne ponovi – nikome i nigdje.
